Hrvatska udruga grupa za potporu dojenja - osigurajte si svu dostupnu pomoć. Dojenje je istovremeno i opuštajuće i zahtjevno

Predsjednica Hrvatske udruge grupa za potporu dojenja, VMS Vesna Vukšić ,u novom broju časopisa 'Moje dijete' govori o počecima osnivanja udruga, kojih danas ima preko 100, dok se mame Vlatka Volf i Sandra Krznarić osvrću na vlastita iskustva s grupama za potporu dojenja.

...S pojmom suportivne grupe za dojenje prvi sam se put srela još prije petnaest godina, na edukaciji o potpori dojenja na Višoj medicinskoj školi u Zagrebu. Već ta prva edukacija potaknula me na razmišljanje o osnutku takve grupe koja će okupiti majke i njihovu djecu, u kojoj će međusobno dijeliti svoja pozitivna i negativna iskustva dojenja i načine kako si pomoći s poteškoćama vezanim uz dojenje. Takve grupe tada su bile novost i nakon duljeg razmišljanja i dvojbi želim li zaista ući na neiskušani teren, odvažila sam se i zajedno s dvjema kolegicama odlučila na taj korak − osnivanje grupa za potporu dojenja, koje se tada činilo kao veliki eksperiment s nepoznatim rezultatima.

Potpora je stizala od naših stručnjaka za promicanje dojenja (prof. Grugurić, prim. Jungvirth, mr. Pavičić Bošnjak), koji su nam pomogli s prikupljanjem studija slučaja iz drugih zemalja gdje su već postojali modeli grupa. Mr. Pavičić Bošnjak uz to nam je uredila brošuru i uputila nas na dvije ‘eksperimentalne’ grupe koje su tada bile osnovane u Zagrebu i Čakovcu. Iako je u procesu izostala povratna informacija kolegica koje su vodile eksperimentalne grupe, nismo posustajali i bili smo sve odlučniji početi naš tada maleni projekt, iako je to značilo da ćemo raditi na načelu učenja na vlastitim pogreškama.

Prve grupe

Naše prve tri grupe osnovane su 1998. godine. Do tada je patronaža u Hrvatskoj već postala definirana, sve su sestre redovito posjećivale majke i njihovu djecu, iako tereni još nisu bili strogo definirani. Nedostajale su nam još samo prijave trudnica, što, nažalost, ni danas nije riješeno u potpunosti. Osobno sam dobro poznavala sve majke na svojem terenu i s njima stvorila odnos povjerenja, no dvojbe su nastajale u odabiru koga pozvati na druženja grupe. Kako same nikada nisu čule za takve grupe niti iskustva majki koje su ih pohađale, na moje bi pozive često uzvraćale zbunjenim pogledom i negativnim odgovorom. Njihovo me je odbijanje u početku obeshrabrivalo, no nisam odustala − majke koje su dolazile na grupu poticale su me da nastavim okupljanje. Prepoznale su sve blagodati koje im okupljanja donose, usmenom predajom hvalile naša druženja i pozivale svoje prijateljice i znanice. Same su riješile i probleme lokacije okupljanja grupe – tražili smo udobnost, blizinu i mir, što se rijeđe pronalazi unutar neke zdravstvene ustanove. Majke su same ponudile gostoprimstvo u svojim domovima, gdje su druženja najugodnija. Za neke smo grupe pronašle i prostore, poput vrtića i društvenih domova, koji su nama, kao i patronažnim sestrama, omogućili redovito odrađivanje termina sastanaka i dali svojevrsni kontinuitet. S takvim razvojem situacije, dve dotadašnje sumnje nestale su i razloga za povlačenje više nije bilo...

Cijeli tekst pronađite u novom broju časopisa 'Moje dijete'