Dojenje je prirodni proces koji dolazi nakon poroda i osigurava prirodni način prehrane što je za novorođeno dijete i dojenče najkvalitetniji i najoptimalniji način prehrane.
Priroda se na taj način brine i kroz dojenje osigurava sve optimalne sastojke za rast i razvoj djece.
Dojenje je i vještina koja se uči i razvija nakon poroda. Iz tog razloga potrebno je pružiti podršku u dojenju obiteljima, informirati ih o dobrobitima dojenja ali i podržati u njihovoj zajedničkoj odluci te pružiti pomoć koja im je potrebna s obzirom na njihovu individualnu potrebu.
Ima situacija kada ne ide sve „glatko“ i kada je potrebno dosta upornosti i strpljenja ali i ostvarivanja malih ciljeva koji su itekako značajni. Dojiti dijete i jedan dan treba smatrati uspjehom i ići u ostvarivanje istog cilja i u slijedećem danu.
HUGPD želi objavom ovog pisma jednog brižnog oca pružiti podršku njegovoj obitelji i naglasiti potrebu da svi mi koji sudjelujemo u pružanju podrške dojenju budemo svijesni, informirani kao i da prepoznamo situacije koje su ponekad uvjetovane samim biološkim uvijetima ali i da omogućimo sve objektivne informacije temeljene na dokazima o pravilnoj, zdravoj i preporučenoj prehrani za dojenčad i malu djecu kako bi obitelji mogle donjeti odluku koja je za njih najbolji izbor i koju treba poštovati.
Druga strana medalje je jako gorka!
Posjeta patronažne sestre i gomila informacija, brošura, letaka, „Podržite dojenje“ ! Čudim se, jeli potrebna podrška? Da li ima netko a da je protiv dojenja? Jedan argument protiv? Pa vjerojatno ima netko nešto ali otom potom. U potpunosti smo za dojenje, najbrže, najprirodnije, najbolje, a ako ćemo iskreno i najpovoljnije.
Naša priča počinje 2003. Godine. Vjenčanje bez trudne mladenke, veselju nigdje kraja. Godina za godinom bebi ni traga, supruzi dijagnosticirana hipotireoza, pa razgovori ćemo li k liječnicima ili ne. U jesen 2006, nakon redovnog pregleda kog ginekologa stiže mi SMS poruka, „trudna sam“. osjećaj je neopisiv. Trudnoća je protekla uredno, porod također, dobili smo curicu. Nakon par sati zove me supruga, beba plače, veli mi „nemam mlijeka“. Mislio sam pa nije to neki problem, doći će, za koji sat ipak je to velika promjena tijelu, možda prehrana, možda stres, tisuću možda.
Prilikom prvog posjeta u bolnici, supruga plače, veli bio je stari doktor, pregledao je grudi, štipao bradavice, veli „tu mora biti mlijeka stavljajte bebu neka cica“. Dijete gladno, plače, plače supruga a plačem i ja. Nisam više siguran zbog čega sam više plakao ali bilo je gorko! hvala sestrama nahranile su dijete zamjenicom, i prvi puta nakon dvije nesane noći supruga je zaspala. Kasnije me je zvala, i molila vodi me kući, i bez odpusnice, samo dođi. Nisam tada shvaćao u čemu je toliki problem.
Nekoliko dana po povratku kući, posjetila nas je patronažna sestra. Pitanja o porodu, bebici, spavanju, i „jel dojite“? Vidim promjenu na supruginom licu i tihi odgovor „nemam“. Tu počinje pranje mozga, zašto, morate, izdajanje, ako beba traži svaki par minuta morate staviti na prsa, kako će beba rasti….. Odlazim u ljekarnu, kupujem izdajalicu, jer dijete samo plače nad bradavicom koja nema mlijeka, pokušaji izdajanja su urodili s 5-10 ml mlijeka iz obje dojke.
Kako živimo na selu, svaki obilazak kume , tetke, ili ujne završava supruginim plačem i opravdavanjem zašto ne doji . Prvi mjesec dana sam bio stalno uz suprugu i svako buđenje noću sam ju opetovano morao tješiti , nije to ništa, narasti će naše dijete i bez tvoga mlijeka. I hvala Bogu naša cura je sad napunila 7 godina i dobila najljepši poklon za rođendan, vijest da će dobiti seku.
Prije 3 tjedna supruga je rodila curicu. Scenarij od prije 7 godina se počeo ponavljati, natezanja, bolne masaže, izdajanja i na kraju šlag, patronažna veli“ to ste sama kriva“ trebali ste me slušati.
Plače supruga, plačem ja, plače beba, a plače i starija kći. Pa zar smo mogli toliko pogriješiti? Koliko smo sami krivi, koliko je to priroda? Nakon svega zapitam se što sam i tko sam? Monstrum možda? Uskratio sam djetetu najbolje što mu majka može dati? Ako slušam podršku društva , jesam, monstrum sam, jer nisam dopustio da dijete gladno plače, jer nisam dopustio da supruga izvlači zadnju kap znoja iz bradavice, jer sam poklekao pred marketingom „najbolje iz prirode“!
Molim vas ako ovo čitate, znajte, nismo svi isti, ne rastu svugdje odlikaši, nisu svi u razredu najbolji atlete, ili matematičari. Ima nas i prosječnih a i loših. Podržimo i one možda jednog ili dvoje u društvu koji ne mogu dojiti, nemojmo im zagorčavati život jer vjerujte mi dovoljno su kažnjeni jer ne mogu ostvariti najveću želju a to je dati sebe djetetu.
Na kraju oprostite što sam vas opterećivao svojim problemima, ali možda sad netko proživljava isto, pa neka znade da nije sam, ima našu podršku, nije nimalo lošiji od drugih.
Srdačan vam pozdrav Tata i njegove tri gracije.