Na nedavnoj kavi prijateljica koja ima krasnu djevojčicu staru nekoliko mjeseci priznala mi je da se potpuno pogubila nakon poroda a svoju bebu vidjela tek kao uzurpatora koji se umiješao u vezu nje i njenog supruga. Depresija, plač i nemogućnost smirivanja uzrujanog djeteta činili su je još ogorčenijom, a kako je inače vrlo poduzetna i ambiciozna uz sve se osjećala beskorisnom sjedeći u stanu i brinući se samo o bebi kada bi njen muž radio.  Nakon nekog su vremena ti pomalo negativni osjećaji nestali, i prijateljica naravno i prirodno obožava svoju bucastu djevojčicu što nikada nije bilo ni sporno. Za razliku od mnogih novih majki o tome se ne boji pričati, znajući da se radi o normalnoj pojavi koja zahvaća sve veći broj majki.

Tek nekoliko kvartova dalje, sasvim obrnuta priča. Novopečeni otac malog tek rođenog dječaka odbija pomoći u smirivanju djeteta, promjeni pelena te čak inzistira na spavanju u dnevnom boravku kako bi se mogao odmoriti za posao. Dijete nosi na spavanje samo u trenucima kada poželi zapaliti cigaretu u drugoj sobi. Naravno da se i ta situacija ubrzo također promijenila i tata sada obožava, pazi i mazi svog dvomjesečnog sinčića.