Od trenutka kad sam saznala da sam trudna – znala sam da želim dojiti svoju djecu i nisam ni trenutka sumnjala da bi moglo biti drugačije. Niti činjenica da očekujem blizance i da bi s njima moglo biti izazovnije nije me obeshrabrila. Odrasla sam u velikoj obitelji, a jedne od mnogih priča koje mi je mama pričala s mnogo ljubavi u očima, bile su vezane uz njezina iskustva dojenja i tandem dojenja…. Dojenja dok sam ja još bila mala beba u njezinom trbuhu i kako sam snažno gurala svoju 2 godine stariju sestru koja je još uvijek dojila. Uvijek sam voljela slušati mamine priče, a dojenje mi se činilo kao nešto jednostavno, prirodno i lagano.
Naravno, stvarnost obično demantira i nerijetko stvari ispadnu drugačije od onog što očekujemo i čemu se nadamo. Nažalost, moja prva trudnoća je završila 8 tjedana ranije. Jednu bebu smo izgubili, a druga se za svoj život tek trebala izboriti. Očekivanje da ću odmah poslije poroda primiti, zagrliti i dojiti svoju djecu se rasplinulo u trenu. Od dječaka smo se s puno tuge oprostili, a djevojčica je bila smještena u inkubator. Imala je nisku porođajnu težinu i bila je najmanje dijete koje sam do tada ikad vidjela. Moram priznati – o dojenju u tom trenutku nisam uopće razmišljala. Međutim, imala sam sreću (zapravo je to bio moj izbor) da rodim u jednom zagrebačkom rodilište koje je nosilo naziv „Rodilište prijatelj djece“ i u kojem su zdravstveni djelatnici doista posvećeni dojenju. Sjećam se kako sam 10-ak sati poslije poroda prvi puta stajala pored inkubatora, bespomoćno gledala svoju djevojčicu i plakala. Medicinska sestra je strpljivo u tišini pored mene čekala i suosjećajno rekla kako će sve biti u redu i da ja mogu puno toga učiniti za svoju djevojčicu. Pitala me da li se želim izdojiti, pokazala mi prostoriju gdje to mogu činiti svaki dan, objasnila kako će moje dijete primati moje mlijeko i dok je u inkubatoru. I tako, umjesto da dojim, ja sam se počela izdajati, svaka 3 sata… Vrlo daleko od one idealne slike dojenja koju sam imala u glavi.
Svoju kćer sam prvi put primila nakon 14 dana. Nakon 20 dana je izašla je iz inkubatora i naša avantura zvana dojenje je počela. Ona je bila malena, brzo bi zaspala na dojci, uspijevala sam ju namjestiti samo uz pomoć jedne medicinske sestre. U rodilištu mi je jedna sestra savjetovala da pokušam uz pomoć šeširića. I tako je krenulo. S njima je djevojčica počela dojiti. Bila sam sretna što konačno uopće dojim, da me ovo „kako“ i „uz pomoć čega“ uopće nije zamaralo. Iz bolnice smo otpuštene nakon mjesec dana kad je curka dosegnula 2 kilograma i 20 grama.
Nastavili smo dojiti uz šeširiće, povremeno bi ih micala i pokušala bez, ali nije išlo. Moja djevojčica se toliko naviknula na taj silikonski nastavak da dojku samu bez tog „adaptera“ nije htjela. Svaki pokušaj bi završio s njezinim histeričnim plačem i mojom velikom nervozom. Nakon nekog vremena sam jednostavno odustala iako su mi šeširići bili potpuno nepraktični. Morala sam paziti da ih uvijek imam uza sebe gdje god idem, da ih održavam čistim i koliko-toliko sterilnim. Posebno me smetalo što bi se ti šeširići uvijek napunili mlijekom i kada bi se curka odmaknula od dojke to mlijeko bi se redovito prolilo po meni, njoj…. A ona bi i nekoliko puta tijekom podoja prekidala dojenje. Dnevno sam trošila 10-ak platnenih ubrusa na brisanje tog viška mlijeka. Imala sam osjećaj da ne mogu diskretno namjestiti dijete na dojku u javnosti jer sam uvijek prvo morala namjestiti taj šeširić, a svako malo bi me netko u čudu pitao – što je to i zašto to koristim?
Iako je moje dijete lijepo napredovalo, s vremenom sam dobila osjećaj da mlijeka ima sve manje, a podoji traju sve duže. Posebno bi mi to bilo zamorno po noći jer bi malena postala nakon nekog vremena nervozna pa bih mijenjala lijeva-desna-pa opet lijeva dojka. Nerijetko su podoji na svakoj dojci trajali po 20-30 minuta. Unatoč svemu uspjela sam da moje dijete bude isključivo dojeno prvih 6 mjeseci, a oko njezinog 8. mjeseca smo morali uvesti da 1-2 puta u 24 sata dobije adaptirano mlijeko. Osjećala sam veliku krivnju zbog toga, iako sam znala da je tome doprinijeo i moj rani povratak na posao (zbog vrste posla kojeg radim) i nemogućnost redovitog izdajanja na poslu. Kada je malena imala 10. mjeseci naša avantura zvana „dojenje“ je završila. I bilo mi je žao. Unatoč svemu osjećala sam se neuspješnom.
Kad sam 4 godine kasnije ponovo zatrudnjela, bila sam odlučna da ovaj put budem „uspješnija“. Ovaj puta sam rodila 8 dana nakon termina, zdravog i snažnog dječaka i bila sam uvjerena da će naše zajedničko iskustvo dojenja biti drugačije. Nismo se odvajali niti jednog trenutka. Međutim, vrlo brzo su krenuli problemi. Treći dan grudi su mi „buknule“. Samo odjednom postale su tvrde, ogromne, bolne. Teoriju sam dobro znala (oblozi, izdajanje, masaža…). Moj dječak je stalno „visio“ na dojci, ali ga nikako nisam uspijevala dobro namjestit. Nerijetko bi bio jako nestrpljiv i ako ga nisam uspjela odmah namjestiti iz prve, počeo bi jako plakati pa bih ga prvo trebala smiriti da bi uopće pokušali ponovo. Dobila sam ragade, a podoji su bili bolni. Znala sam da tako ne bi trebalo biti. U međuvremenu zbog infekcije završila i na antibioticima.
Ponovo sam dobila savjet – pokušaj sa šeširićima. Iskreno, bilo mi je muka! Znala sam da će mi šeširić pomoći da podojim svoje dijete i da me neće toliko boliti ranice na bradavici, ali isto tako sam vrlo dobro znala da šeširićem ne rješavam pravi uzrok problema – neispravan položaj djeteta na dojci. Međutim, pristala sam i kupila ponovo šeširiće. Nabavila sam neke s tanjim silikonom (nove na tržištu) i dojila uz pomoć šeširića dok mi bradavice nisu zacijelile. Ali tada sam odlučila da ću se riješiti šeširića. Mislila sam da će biti lakše jer sam uz pomoć šeširića dojila samo nekih 10-ak dana i jer ipak imam bebu rođenu u terminu veće porođajne težine nego što je to bio slučaj s prvim djetetom.
Ali i ovaj put beba se jako brzo priviknula na „silikonsku bradavicu“ i svaki puta kada bih ponudila dojku bez šeširića počeo bi plakati. Kad bih pokušala sa šeširićem, prihvatio bi dojku bez problema. Bez šeširića – odmah u plač. Bila sam frustrirana.
Nije pomagala niti okolina jer je svatko imao savjet, pitanje, komentar. Najteže mi je bilo slušati savjete i komentare onih koji sami nisu uspješno dojili. Ili onih koji nisu razumjeli moju želju da dojim bez šeširića.
Jasno sam rekla suprugu da želim dojiti bez ikakva „posrednika“ između mene i djeteta. Tražila sam njegovu podršku i razumijevanje. Okružila sam se što je više bilo moguće ljudima koji su razumjeli moj stav i želju, tražila savjet i podršku IBCLC savjetnica za dojenje, zvala Rodin SOS telefon, čitala radove dr. Jacka Newman-a…. a ostale nastojala izbjegavati i ignorirati.
Prvo sam pokušala postepeno odvikavanje – na početku sam nudila dojku sa šeširićem, pa pokušala usred podoja maknuti. Rijetko bih uspjela da prihvati dojku bez. Nekad bi i prihvatio, ali češće bi se samo rasplakao. Imala sam osjećaj da ga moja dojka na taj način samo dodatno ljuti. Prolazili su dani, a ja sam uspijevala jako rijetko dojiti bez šeširića. Imala sam osjećaj da moji pokušaji ne vode nikamo.
Nakon dodatnog kruga konzultacija odlučila sam jednostavno maknuti šeširiće. Pospremila sam ih u kutijicu i stavila u ladicu. Kada bi postao gladan prvu glad bih utažila dajući izdojeno mlijeko uz pomoć šprice, nudila bih dojku jedino kada bi bio miran i dobro raspoložen. Ukoliko bi počeo plakati, odmah bi ga primila i pokušala smiriti ….. pa ispočetka. Prvi dani su bili najteži, više je plakao i bio nervozan. Obzirom da je manje dojio nadohranjivala sam ga pomoću šprice i pratila broj pokakanih i mokrih pelena. Po danu sam sam ga puno nosila u marami, kad bih bila sama kod kuće, razodjenula bih i sebe i njega i tako ga nosila u marami – koža na kožu. Vjerovala sam da tako uči da je dojka sigurno, toplo i ugodno mjesto, a ne samo izvor frustracije jer više nema šeširića i jer je osjećaj prilikom dojenja drugačiji. Svakim danom je išlo lakše, imali bi duže podoje, a manje sam ga hranila pomoću šprice. Trebalo nam je nekih 12 dana da počnemo isključivo dojiti (bez nadohrane špricom) i da uspijemo relativno brzo namjestiti da ispravno prihvati dojku. Bilo je to dugačkih 12 dana u životu. Obzirom na količinu plača i nespavanja i jedan dan bude puno. Meni je u tim danima pomogla podrška supruga i njegova spremnost da smiruje i nosi bebu svaki puta kada je to trebalo, a ja sam bila prenervozna ili umorna. I naravno, podrška savjetnica za dojenje!
Sada (s ovim znanjem i iskustvom) mi se čini da se šeširići prebrzo i olako savjetuju te se poseže za njima i kada nije potrebno. Iako u nekim trenucima mogu ponuditi kratkotrajnu pomoć i/ili olakšanje, na duge staze ne rješavaju stvaran problem. Dapače, nekad stvore i novi. Da mogu vratiti vrijeme unatrag, nikad ne bih posegnula za njima.
Unatoč svemu, sretna sam da mogu ponosno reći da danas uspješno (i još uvijek isključivo) dojimo i doista uživamo u tim trenucima. Slika iz maminih priča gdje se uz dojenje vežu samo najljepši osjećaji sada ima smisla. Jedino što je početak bio malo izazovniji.