Moje ime je Marija i majka sam dvojice sinova: Dominika (2 god.) i Petra (8 mj.). Oba dojim. Dominika dva puta dnevno, prije popodnevnog i noćnog spavanja, a Petra na zahtjev.
Kad sam ostala trudna s Dominikom, o dojenju sam razmisljala samo toliko da sam znala da pod svaku cijenu želim da on pije moje mlijeko, a ne formulu. To je bio cilj do kojeg mi je bilo jako stalo, a o mogućim problemima nisam razmišljala, za njih nisam znala, a i da sam znala – ne bih mogla zamisliti što oni zapravo znače. I tako sam, s takvim mislima i nadom da će Dominik znati što treba raditi, krenula u rodilište.
Porod je bio malo kompliciran i težak – Dominik se nikako nije spuštao u porođajni kanal, pa je rođen na vakum i to nakon 5 sati trudova svake 2 minute. Bila sam na kraju snaga, ali ipak presretna što je Dominik vani i jako sam se veselila onom jednom satu u boksu kad mi ga stave na prsa i kad se malo družimo. No, atmosferu mi je odmah ubila babica riječima: „Mama, s tim prsima ne bute dojila“. Pojma nisam imala na što misli…spomenula je nešto tipa uvučene bradavice. Kako uvučene, mislila sam? Pa imam ih cijeli život, valjda bih primijetila da nešto ne valja. Čini se da je imala pravo. Dominik nije mogao dojiti na jednoj dojci, a u boksu su mi ga samo na tu stranu mogli staviti (imala sam kanilu u podlaktici, budući da mi nisu mogli naći žilu na ruci i nisam mogla/smjela baš micati ruku, a kamoli držati bebu na toj strani). Ok mislila sam, samo da se dočepam sobe i da mi ga donesu – onda ćemo pokušati ponovo…
Kao i mnogim drugim majkama, i moj početak dojenja nije bio bez problema. Od samog početka sam morala koristiti šeširiće jer Dominik nije mogao uhvatiti bradavicu. Ubrzo sam dobila zastoj mlijeka i morala sam se jako i često masirati kako ne bih dobila mastitis. Nisu smjela proći 4 sata bez masaže, inače ne bih sama mogla razbiti kvrge. Čitala sam ja o svemu tome, ali svejedno nisam shvatila što mi se događalo. Za mene je to sve bilo prebrzo. Sestre na odjelu su mi puno pomogle masažama (valjda nije bilo djelatnika u bolnici kojem nisam pokaza grudi i pitala hocu li dobiti mastitis), a moji ukućani su mi nosili svježi kupus za obloge. Kući smo došli nakon 6 dana (Dominik je imao žuticu), i odmah nam je došla patronažna. Rekla je da mi je potrebna masaža i redovito izdajanje, inače ću dobiti mastitis. Iste večeri sam dobila temperaturu i mastitis…i antibiotike. Bez njenih masaža i savjeta ne znam bih li nastavila dojiti.
Sljedeća 4 mjeseca sam imala još dva mastitisa, blister, zastoj limfe u areolama, morala sam se izdajati svaka 2-3 sata, redovito masirati. Noću bi muž izdojenim mlijekom hranio Dominika dok bih ja izdajala dojku iz koje Dominik nije znao piti. Grudnjak uopće nisam mogla nositi jer su me boljele bradavice, tako da nisam nikud izlazila van. Kada su sve te tegobe prestale, a Dominik naučio jesti iz obje dojke, nisam mogla vjerovati da je nekim mamama tako od samog početka. Nakon toga sve je bilo super, osim kad su mu rasli zubući i dok nije naučio da me ne smije gristi.
Kad sam saznala da sam opet trudna (Dominik je imao 10 mjeseci) u prvi mah nisam razmišljala o dojenju. Znala sam da je dojenje zabranjeno samo u rizičnoj trudnoći, i da ja nikako ne želim ponovo proživjeti one bolove i muku. Stoga sam nastavila dojiti Dominika kroz trudnoću. Na sreću, on je samostalno prestao dojiti po noći oko svog 12-og mjeseca, a po danu je dojio za uspavljivanje i po potrebi za utjehu. Bilo je razdoblja kad me je stvarno boljelo, valjda zbog promjena u trudnoći, no budući da mi je sam početak dojenja bio još gori, ove boli me nisu zaplašile. Pred kraj trudnoće čak je u nekoliko navrata bilo nekoliko dana pauze od dojenja; Dominik se naučio uspavati bez dojenja. Posljednji puta prije poroda je dojio 5 sati prije poroda, za popodnevno uspaljivanje. Cijelo vrijeme smo pričali kako mama ima bebu i kako ću morati ići po bebu, a on će spavati s tatom. I da beba nema zube i ne smije papati kruh ni meso, nego da će papati siku piku. I da će mu beba brat donijeti još mlijeka…
Petar se rodio brzinski, nakon cijelog dana laganih trudova i nakon samo 40 minuta u boksu. Sisanje mu je odmah krenulo, bio je gladan i htio je odmah jesti. Bila sam oduševljena što je bio gladan, budući da imam mlijeka za dvoje gladne i jedno manje gladno dijete . U prvih par dana mi je riješio problem s nakupljanjem limfe u areoli. No, čim je nadošlo mlijeko, počeli su problemi jer Petar nije mogao toliko brzo gutati, a ni toliko puno jesti…prijetila mi je ponovo opasnost od kvrga i mastitisa. Osim toga, mlijeko je nailazilo u velikoj količini pa je Petar samo neutješno plakao i povraćao jer je bio premali za toliko hrane. Jedva sam čekala da malo naraste pa da nauči brže gutati. Uskočio je Dominik s dodatnim dojenjima – on je bio preseretan jer mu je brat donio mlijeko, a ja sam bila sretna jer se nisam morala izdajati. Sada Dominik sam zna reći da dam bratu piku, nije na njega (za sada) ljubomoran i počinju se veseliti jedno drugome. Nadam se da će dojenje doprinijeti jačanju njihovog zajedništva. U početu mi je sve to bilo dosta naporno, pogotovo u prva tri mjeseca dok Petar nije prestao povraćati i plakati. Nakon toga je sve bilo puno lakše. Za mene tandemsko dojenje više nije toliko iscrpljujuće, pogotovo nakon što sam prihvatila ideju da je to za njih najbolje i da sam ja tu njima na usluzi . Jedino ponekad zna biti izazov u smislu organizacije vremena…ali samo to.
Puno mi pomaže i muž koji čuva/zabavlja/presvlači jednog dok dojim drugog. Bez njegove pomoći ne znam kako bih prošla kroz početke prvog dojenja, a niti kroz tandemsko dojenje. Isto tako, jednom mjesečno idem na grupu za potporu dojenju. Osim što se djeca navikavaju na drugu djecu, i ja upoznajem druge mame i razmjenjujemo iskustva. U mom slučaju, ta grupa se s razlogom zove „za potporu dojenju“.
Danas Dominik ima 2 godine i 3 mjeseca, a Petar 8 mjeseci. Nemam plan do kada ću ih dojiti. Dominiku dojenje jako puno znači, gotovo više nego Petru; oduvijek je mogao satima biti na dojci. Petar, kad se najede, okrene se ili počne igrati. Mnogima u mojoj okolini je ovo moje tandemsko dojenje čudno, novina. Osobno mislim da je to nešto vrlo prirodno, za majku najlakše, jer s tako malom djecom je ipak najlakše komunicirati preko dojenja (tješenje, izražavanje bliskosti, maženje i sl.). Ne namjeravam jednom uskratiti dojenje, a drugom ne. U sebi se ipak nadam da će, u skladu s prirodom, polako sami i bez stresa prestajati dojiti…. Dok se tako što ne dogodi dojim dan za danom…ne razmišljajući previše, nego osluškujući sebe, svoje instinkte i djecu.