Odluku da ću dojiti donijela sam bez razmišljanja čim sam saznala da sam trudna, smatrajući s obzirom na znanje koje posjedujem kao medicinska sestra kao da će to biti nešto najlakše na svijetu, a sve prednosti dojenja i dobrobit za dijete stalno su mi se vrtile po glavi. Kada je došao dan kada je Lana stigla na svijet još uvijek sam prštala samopouzdanjem kako će dojenje biti lako.
Prvi kontakt i postavljanje Lane na dojku prošli su nekako u magli i bili kao nestvarni. Osjetila sam trenutak kada su joj primalje konačno uspjele ugurati bradavicu u usta, te kada je ona snažno povukla i počela sisati. Mislila sam da smo uspjele, ali nisam bila svjesna da je pred nama težak put do ovog stadija koji sada imamo. Prvo samostalno stavljanje na dojku nije bilo nit najmanje lako i idilično, vodile smo dugačku borbu koja je bila iscrpljujuća za obje, te je na posljetku kada smo uspjele Lana zaspala od iscrpljenosti čim je posisala dva puta, a pokušaji da ju probudim bili su uzaludni. Kada se ponovno probudila, sestra nam je pokušala pomoći, opet teškom mukom je počela sisati i to je sve bilo kratko i slabo. Ostale dane u rodilištu također smo vodile žestoke borbe, svaka sestra je imala svoj način i metodu iako one nisu imale loše namjere, sve to je bilo dosta frustrirajuće i zamarajuće. Problem je bio već kada je Lana počela dobivati adaptirano mlijeko na bočicu, svidjelo joj se jer se nije morala truditi i stavljanje na dojku postalo je sve teže. Plač i odbijanje dojke išli su do te granice da dok god nije dobila bočicu nije stajala s plačom. Dodatan problem su zasigurno bile i moje velike dojke sa pomalo plosnatim bradavicama, zbog čega su sestre u rodilištu ipak odlučile da pokušam dojiti na šeširić, s time smo se uspijele pomaknuti s mrtve točke i to je bolje prihvatila. Konačno smo nakon svih frustracija došle kući gdje je atmosfera ipak bila opuštenija, a i konačno smo bile samostalne, bez sto savjeta i strke koje su bile dio svakodnevnice u rodilištu. Već drugi dan kada je u posjetu došla patronažna sestra dogodilo se „čudo“. Uz pomoć patronažne sestre (kojoj bi se ovim putem i zahvalila) u „dvije sekunde“ smo uspijele savladati sve prepreke i počela je jedna lijepa priča koja je sve uspješnija. Moja odluka da će moje dijete biti na prsima ipak je bila jače nego svi faktori koji su nam stajali na putu do uspjeha, bilo je to svakodnevna dugotrajna i iscrpljujuća borba, koja se pretvorila u zadovoljstvo i ispunjenost.
Nikada ne smijemo zaboraviti da je svaki početak težak, tek sada shavćam da nije bez razloga dojenje umijeće koje se uči. Zato drage buduće majke i majke, ne gubite živce i volju, upornost se naposlijetku isplati i teško postane lako, samo vam je potrebno malo dobre volje, podrške supruga/partnera i vaša „beba“ pokazat će vam svoje zadovoljstvo nakon svakog podoja.