Našu priču o dojenju nije lako započeti… jer ne znam odakle započeti….
Nekoliko dana nakon (za mene šokantnog) saznanja, da nosim blizance, u onim trenucima kad počinješ zamišljati kako li će život izgledati „poslije poroda“, shvatila sam da iako sve znam o dojenju – ne znam ništa. Moja tri uspješna i pozitivna iskustva dojenja nisu bila dovoljna da rasprše svu sumnju u uspjeh blizanačkog dojenja. Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam tražila pozitivne primjere uspješnog isklučivog dojenja i bilo ih je jako teško naći… Ali i ono malo što sam ih našla po raznim forumima i stranicama, bilo je dovoljno da čvrsto odlučim da ćemo pokušati i da ćemo uspjeti, a ako nam ne bude išlo… ah…
Priča broj 1
Prije 9 godina kad sam prvi put rodila u jednom zagrebačkom rodilištu, bila sam kao štreberica spremna sa puno teorije, prošla školu dojenja, ali na žalost nisam dobila podršku u bolnici kakvu sam očekivala. Silno smo se trudili i nakon dolaska kući, uz pomoć naše partonažne sestre. Bilo je tu svega: ragada, soora, cjelodnevnog izdajanja, suza (mojih), upornog stavljanja na dojku… svega. Sjećam se suza nakon izdojenih bijednih 10 ml, koje sam onda slučajno prolila…. A onda nakon par tjedana sve se odjednom promijenilo…Predivnog li osjećaja kad se možeš posvetiti samo tom malom biću i dojiti, bez svih onih okolnih problema!!! Bio je jedan i jedini, centar mog svijeta. Dojenje je postao ritual, samo naše vrijeme, gledala sam ga kao božanstvo, moje blago…Na žalost, trajalo je svega pet-šest mjeseci, jer zbog slabog prirasta i savjeta pedijatrice, poklekla sam i počela sa uvođenjem adaptiranog mlijeka. Prvo jedan obrok, pa dva i brzo je to rezurtiralo potpunim prestankom dojenja. Zašto je to važno?
.. za priču broj 2
Kad sam trebala drugi put roditi, u želji za što boljim prvim kontaktom odlučila sam se za drugo rodilište u Hrvatskoj. I nisam pogriješila. Dobila sam upravo ono što sam željela… prvi kontakt koža na kožu, podoj unutar prvog sata, dijete cijelo vrijeme uz mene, podršku u dojenju, pa čak i hranjenje na čašu izdojenim mlijekom i to od strane osoblja u jednom trenutku kad je beba neutješno plakala… Kod kuće smo opet krenuli poznatom stazom: izdajanje, ragade, soor, upornost i u kraćem roku od prvi put savladali sve prepreke….Sa pet mjeseci ponovio se scenario sa slabim prirastom i preporukom pedijatrice. I mojim: da, da, hoću… ali nisam. I pregrmili smo taj mjesec sa prirastom od 50 g, a dalje je opet išlo super… isklučivo dojili 6 mjeseci, dojili do 23 mjeseca.
Priča broj 3
Prije malo više od dvije i pol godine ponovo sam se uputila u rodilište iz priče 2. Ovaj put sve je prošlo još lakše i brže, sa pregršt samopouzdanja. Ponovo sve kako smo željeli: prvi kontakt koža na kožu, podoj unutar prvog sata, dijete cijelo vrijeme uz mene, podršku u dojenju, ovaj put bez dodatnog hranjenja…savršeno normalno za nas: ragade, izdajanje….još kraće nego prije.Moram li reći da smo ponovili i scenario sa prirastom? Uglavnom, uspješno dojili do 10 i pol mjeseci, jer moja je princeza „konkretna“. U šali kažem da, kad je probala sarmu (a stvarno je tada probala u jednom blažem obliku) slijedeći je dan prestala dojiti. Iskreno, bila sam pretužna jer sam bila uvjerena da će naše zajedničko druženje u dojenju trajati još dugo, dugo. I mislila sam da je to posljednji put da sam dojila. Suze sam lila danima, uporno nudila, a ona odbijala. OK; pomirila sam se sa sudbinom. Dojenje je završeno poglavlje za mene za cijeli život. Kao da nisam naučila: Nikad ne reci – nikad.
Priča 4 i 5
Par tjedana nakon što sam saznala da nosim blizance, intenzivno sam počela tražiti sve o dojenju blizanaca. I postala svijesna da to nije jednostavan put. Ali odlučna pokušati, pred kraj trudnoće kontaktirala sam savjetnicu za dojenje. Čak sam napravila i jastuk za dojenje blizanaca.
Na našu sreću trudnoća je prolazila uredno, zadržana u zagrebačkoj bolnici sa punih 40 tjedana i inducirali porod u 40+3. Ipak porod nije u potpunosti savršeno prošao. Prvu bebu nisam ni vidjela, a drugu su mi dali na vrlo kratko i to već umotanu, tako da prvog kontakta koža na kožu nije bilo. Zbog gužve i ostalih problema kako to već kod nas bude, u sobu sam došla tek kasno popodne, prošlo je punih 9 sati od poroda. Bebe su mi donešene na moje inzistiranje…. Stalno mi je u glavi odzvanjalo da ih trebam što prije staviti na prsa ili se početi izdajati unutar prvih par sati … i sve sam čekala, a one nikako da stignu….. Kad su mi dogurali dva krevetića… ah, tek sam tada postala svjesna da sam mama blizanki…takve male-velike (3.330 i 3450, po 50cm) nisam puno ni gledala, već jednu brže bolje stavila na prsa. Prihvatila je, pa pustila, ali bile smo uporne….Malo kasnije i drugu curu pokušala sam upoznati sa čarobnim majčini mlijekom. Sestre su svako malo dolazile sa pitanjem da ih odnesu, a ja nisam dala. Ostale su sa mnom koliko su mogle, ali odnosili bi ih na kupanje i potajno hranjenje, jer bile su mirne kad bi se vratile. Tražila sam da ih ne hrane, nisam htjela da bilo tko i na bilo koji način sabotira naše početke dojenja na način na koji mi želimo…Moram priznati da ta tri dana u bolnici gotovo da nisam ni spavala, stalno bi jedna bila uz mene na krevetu i dojila, a druga pored nas u krevetiću. A ja sam polako razmišljala da smo na putu uspjeha. Ah, da sam tada znala kako je daleko… Pri povratku kući radi povećanja laktacije počela sam sa izdajanjem i izdojeno bi mlijeko nadodala nakon podoja ako bi se činilo da im je malo, obično navečer prije spavanja. Uporno, uporno smo dojili i izdajli se. Svega u par navrata posegnula sam za formulom. Iako sam doma hendlala još troje dječice (i muža), uspjevalo nam je, ali na rubu izdržljivoga…Noći su se svele na dojenje, izdajanje, pola sata sna i tako u krug. Po danu vrlo sličan scenario, ali bez spavanja, jer trebalo je i druge stvari u kući i sa djecom napraviti. I tako sve do jednom, dok nisam došla do svojih krajnjih granica i nakon dva mjeseca velike muke i truda odustala sam… ali samo od izdajanja i rekla: to je sad to…nema više izdajanja, odsad samo dojimo…
Od samog početka dolazila nam je naša patronažna sestra koja mi je bila stvarno velika podrška! Najljepši trenutak bio je kad me uspjela nagovoriti sa njihova dva tjedna da ih istovremeno podojim…. Kako sam imala ragade, bilo mi je nezamislivo da bih to mogla (iako sam to potajno cijelo vrijeme željela i spremala se)…Ali išlo je! Uz pomoć patronažne sestre i mog muža namjestila sam ih prvi put. Neopisiv osjećaj… te dvije glavice koje se guraju, brada koja titra…istovremeno…njih dvije…
Kasnije se par dana nikako nisam odvažila da ih opet zajedno stavim da doje. Do jedne nedjelje predvečer, kad sam ostala potpuno sama sa njih dvije, i odlučila se da ih potpuno sama (ah, što sam važna!) okupam i podojim. Koja intimna atmosfera, kao i sam čin dojenja! Samo nas tri…Nakon kupanja jednu sam stavila pored sebe na kutnu, drugu na rame i smjestila se, prebacila jastuk za dojenje, namjestila njih dvije i krenule smo na putovanje, za mene predivno putovanje zajedničkog dojenja. A i one su uživale, pogotovo kako su napredovale i rasle, pa se počele i dodirivati… sada to polako prerasta u držanje za ruke, ponekad i čupanje! Ali još uvijek se vesele kad vide što se sprema!
Evo, Marta i Marija imaju 7 mjeseci, uspješno su i isključivo dojene bebe do 6 mjesci kada smo polako počeli uvoditi dohranu. Sa naglaskom na polako, jer nije im baš nešto… I dalje uživamo! Taj osjećaj cjelokupnog davanja, stalne prisutnosti i blizine sa djecom mene u potpunosti ispunjava kao majku, jako ponosnu majku koja je uspjela dojiti svu svoju djecu, uključujući i blizanke! I osjećam tu neprekinutu, stalnu i blisku vezu s njima, taj osjećaj stalne dostupnosti i odgovaranja na njihove potrebe, bez odvajanja, kao da sam njihovo utočište, njihov hram sigurnosti… I hvala Bogu, mogu si priuštiti ostati kod kuće, a ne žuriti s povratkom na posao. Tako ću pokušati što dulje ostati s njima te ne pokleknuti pred ubrzanim ritmom života, zahtjevima zaposlenja, urbanizacijom i ostalim aspektima trenda modernizacije. Za nas kao obitelj važno je zaštiti i ojačati tu kulturološku potporu dojenju unutar naše obitelji i zajednice. Mnogo puta do sada čula sam kako su gladne, da im nije dovoljno, pa ipak su one dvije… Već sam naučila prepoznati i odvagati ima li smisla odgovarati ili samo šutke nastaviti po svom.
U svakom trenutku kada mogu, promičem dojenje i u javnosti, pokušavajući potaknuti majke, ali i ne samo njih već i njihove muževe, kako je dojenje potpuno prirodno, božanstveno iskustvo… I uopće nije važno koliko ćete neprimjetno dojiti u javnosti, nego koliko se sigurno i ugodno vi osjećate. Ja ih u javnosti dojim svaku zasebno, diskretno, ali kod kuće, u svoja četiri zida i među poznanicima i prijateljima taj čin dojenja je toliko prirodan i ugodan… Osobno ne osjećam nikakvu nelagodu. Majke i djeca trebaju biti zajedno. To je potpuno prirodno i činimo ono najbolje za našu djecu. Kad god vidim majku koja nenametljivo doji svoje dijete, uvijek joj se obratim i pohvalim je, čak i kad je ta žena meni potpuno nepoznata. Znam osjećaj kad vam se tako nešto desi, ponosni ste do neba!
Sada kad pogledam unazad, često sam mislila da nećemo uspjeti… Stavljala bih male ciljeve pred sebe… samo da počnemo….barem 6 tjedana…barem dva-tri mjeseca, pa hajde da izdržimo još jedan, nekako barem do uvođenja dohrane, a sada… sada želim da bude što dulje, jer uživamo! I da, cure super napreduju, do 6 mjeseci su udvostručile porođajnu težinu, motorički vrlo spretne i napredne! Važno je ne odustati.
I moramo opet zahvaliti našoj patronažnoj sestri koja je stalno bila uz nas, pa čak i telefonski i mailom… i njenoj želji i volji da nam uvijek pomogne savjetom, toplom riječi, samom spoznajom da nam je netko tu, pri ruci, za bilo kakvo pitanje.
Mali savjeti iz perspektive majke koja je dojila petero:
- Ukoliko imate velike grudi i teško Vam je namjestiti bebu jer morate pridržavati dojku, pokušajte srolati pelenu i staviti ispod dojke. Dojka tada bude u puno boljem položaju prema bebinim ustima.
- Kad dojim blizanke, stavljam ih na jastuk kućne izrade, između glavica stavljam srolani ručnik, kako bi ih lakše namjestila i da ne smetaju jedna drugoj…
- Pronađite svoj idealan položaj, ali se nemojte uljuljati i s vremena na vrijeme probajte neki drugi položaj koji još niste ili pak onaj koji vam prije nije odgovarao… nekad se iznenadite kako je promjena dobra i korisna stvar…
