Naša priča o dojenju još uvijek traje i zasad ima samo svoj početak… On je zatrpan negdje ispod hrpe uspomena i događaja, no uvijek rado prizivan u sjećanje. Nije da dojim desetljećima, samo pola navedenog :-). Moram priznati da nam je bilo lagano i da mi je nekad teško razumjeti mame koje imaju stanovite probleme i posustaju. Imala sam i sama strepnji i bojazni prilikom ulaska u taj nepoznati svijet roditeljstva, kao i ushićenja i blaženstva kad tako maleno biće primite u svoje naručje. Grlite mali djelić sebe. Ali savršen djelić za svakog roditelja u svakom pogledu. I tu počinje novi život svake mame. Doista se rođenjem bebe i majka iznova rađa, nije to samo zgodan slogan.
Ema je rođena krajem jeseni, popodne. Sjećam se kako je kiša tiho rominjala kad sam iza poroda ležala u rađaoni. Ta dva sata dugo su trajala i jedva sam čekala da me odvedu u sobu i da je dobijem k sebi. Sestra koja mi je donijela taj mali smotuljak, strpljivo je pokazala kako, meni neiskusnoj i novopečenoj mami, prinijeti bebu dojci. A moja mala gladušica odmah je zahvatila bradavicu široko i pravilno. Sisala je nekih par minuta i zaspala. Bila sam malo zatečena kratkoćom, ali po svemu sudeći i to je bilo dovoljno, za kojih sat vremena.
Dani u rodilištu protekli su relativno brzo. Ema je puno spavala, pa sisala, pa opet bljucala i spavala, sisala. Istina, plakala je drugu noć, čekajući da joj navre mlijeko, no kad je krenulo, kad se najela, spavala je. Stigavši kući taj se ritam nastavio. Puno sisanja, puno spavanja. Divno je vidjeti u tome kako se Bog pobrinuo da u tim prvim mjesecima beba puno spava, pa mama ima prigodu odmarati se i privikavati na novo. Pogotovo na novi način spavanja. Odbaciti stare navike, pa rekla bih dosta sebične i stvoriti nove vrijednosti i posložiti prioritete. Ne želim da ovo zvuči isključivo i uvredljivo, ali zaista je žena potpuna tek kad ima dijete. Žena je stvorena da bude majka i tek tada stvari sjednu na svoje mjesto. Meni jesu.
Mogu reći da je dojenje do godinu dana bilo potpuno drugačije od onog nakon. Iako je i do prvog rođendana pretrpjelo puno promjena. Od skokova u razvoju, promjene mlijeka, malih ragada, ponekih kvrgica, do promjene u intenzitetu samog sisanja, količini i vremenu trajanja. I unatoč različitim komentarima okoline, pozitivnih i onih ne, ustrajale smo, mi dvije cure, kako Ema voli reći. Toliki je blagoslov priviti dijete na grudi i tako mu utažiti glad, žeđ ili samo pružiti toplinu, sigurnost, utjehu. Savršen lijek za sve potrebe, tjelesne i psihičke. Ne moram reći da sam ponosna, zar ne?
Odlaskom na posao, dojenje se uvelike smanjilo, iako me već s ulaza čekala da se zagrlimo i da minutu dvije sisa i nadoknadi tu odvojenost. S vremenom se naše dojenje svelo na to popodnevno, večernje za spavanje i noćno.
Sjećam se jedne prigode, bilo je ljeto, plovili smo trajektom. Ema je imala dvije i pol godine. Sjedili smo gore na palubi, promatrale valove, ona u mom naručju, usput je onako sisala i komentirala galebe koji su doletjeli. Neki su nas suputnici gledali sa smiješkom na licu, jedni se pretvarali da ne vide. Pa dobro, neobičan prizor, moram priznati. No mi smo uživale. U svakom slučaju.
Pripremajući se za drugu trudnoću, mamila me ideja o nastavku dojenja i dojenje u tandemu. Bile su mi predivne priče i iskustva o dojenju dvoje djece što sam ih čitala od bliskih forumašica. I tako sam se prepustila odluci da sve ide kako ide. Dokle će moći, pa ćemo vidjeti onda kako dalje.
Plusić samo također otkrili na moru; more je nama drago u svakom pogledu. Isprva nisam osjećala nikakve probleme, peckanja, bol. Sve dok se odjednom mlijeko nije drastično smanjilo preko noći, pa me u toku početka dojenja počelo jako probadati. Kako je Ema bila već velika, mogle smo se dogovoriti i da nježnije sisa, ne toliko intenzivno, a i manje i rjeđe. I baš je bila obazriva. S obzirom da joj nisam uskratila tu bliskost i uspavanku kako smo se znale našaliti, mislim da je razumjela. To drugo tromjesečje smo nekako pregrmile. Nije bilo lako, ni previše ugodno (meni), ali držala sam se odluke i nastavila. S bebom je sve bilo u redu, nije bilo rizika pobačaja, pa tako ni razloga za prestajanje.
Često smo tako pred spavanje, nakon pročitane neke drage knjigice, ležale zagrljene, ona dojila ili bolje rečeno cuclala i tonula u san, a ja joj pričala kako će biti kad nam se rodi beba, naš mali dječak. Ona je ponosno znala reći kako će mu drage volje prepustiti jednu dojku. Njena će biti druga, a njegova drugica J. Pametna moja mala glavica.
Dan prije Jonina rođenja Ema mi je bila na prsima to popodne svako malo, ja sam ustrajala u tome nadajući se da će pokrenuti trudove, jer je mališan kasnio nekoliko dana. Možda je i imalo efekta, jer su navečer trudovi konačno krenuli.
Jonu sam ugledala slijedeće prijepodne, sveg crvenog i ljepljivog i po mojoj želji odmah su mi ga stavili na prsa, još uvijek povezanog pulsirajućom pupkovinom. Neopisiv osjećaj je roditi prirodno bez ikakvih lijekova, analgetika i stimulatora trudova, onako u svojoj danoj majčinskoj snazi. Treba (ako je sve u redu, naravno) imati povjerenja u tu ulogu koja je ženama povjerena. Emu sam, pogađate rodila prema bolničkom protokolu uz sve moguće koktele. Jonu ne! Hvala Bogu!
Maleni je odmah našao put do bradavice i vukao, taj mali moj dječak. Naravno da sam bila sretna po porodu Eme, a sad još mnogo više. Uspoređujući jednog i drugog, pa i sebe, jasno se vidjela razlika. Drugi put je svakako bilo bolje. Niti je Jona bio pospan, odnosno omamljen, niti sam ja bila pod utjecajem ičega, osim osjećaja ispunjenja i blaženstva i sve je klapalo. Samo sam čekala da mi stigne muž i Ema, pa da smo zajedno. Nas četvero!
Ne moram reći da je Ema jedva dočekala da stignemo kući i da si ‘potegne koji gutljaj’. Sad je mlijeka bilo kao u priči, kao iz davnih dana. Nekako smo uspjeli objasniti joj kako je beba krhka i da bude nježna prema njoj, no odvojiti je nismo mogli. Moram priznati da smo vidjeli traga na Emi koji su ostavili ti dani kad me nije bilo kod kuće. Kako i ne bi, kad nam je to bilo prvo odvajanje i to punih 8 dana. I meni je ona puno nedostajala.
Probala sam ih dojiti istovremeno, no nije mi se sviđalo, moram priznati. Neusklađenost u njihovom intenzitetu sisanja jednostavno mi nije odgovarala. A kako je nisam mogla samo tako odbiti, dogovorile smo se da doji prije ili nakon Jone. Ionako je kratko trajalo. I to je bilo u redu! Kako je Jona rastao, sve je bilo lakše. Bratska ljubav je neopisiva! Mali obožava stariju seku i kao beba od par mjeseci točno je znao kad je ona u blizini, sav je bio ushićen! Iako i sad ima trzavica među njima, ipak ih je divno gledati u igri. Kad su zajedno imaju nekakav zajednički smijeh, svojstven njima, i s drugima ga nisam čula.
Što se tiče dojenja, Ema još uvijek nije prestala. S vremena na vrijeme (još nije zaboravila tehniku), zna potegnut, kad Jona doji. Usput je on jednom rukicom zagrli oko vrata, ona se nasloni na mene i smješkaju se. Ponekad se drže za rukice, ponekad se škakljaju (možete zamislit kako je meni). Ali drago mi i toplo pri srcu, gledati ih tako. Možda svi tri pretjerujemo, ne znam. Za sad je ok, i to je naša stvar, nešto što činimo skupa. Nadasve mi je drago, što će se jedan i drugi, jednom kad odrastu, sjećati dojenja i nadam se to prenijeti na svoju djecu. Ja takve uspomene nemam. Moj tata ima. A dojenje je blagodat u svakom pogledu i vrijedno svakog napora.
Gabrijela Žvorc, mama Eme i Jone