Na poticaj supruge trebao bih iz pogleda muškarca-supruga opisati iskustvo dojenja blizanaca. Prva pomisao čitatelja bit će vjerojatno, ah možeš si misliti iskustva kada bake ili tete čuvalice uskaču kad god zatreba. E pa nema teta čuvalica, nema baka osim kad dođu u goste ili kad se zažele unučadi. To ne znači da nisu od velike koristi svaku puta kada dođu ili mi odemo k njima. Ali zato ima braće i sestara. Dakle prvo ćemo opisati situaciju i steći širu sliku. Zaposlen ja, posla preko glave, nemam radno vrijeme, radim kad hoću. Naizgled sjajno, ali to se često svodi na rad noću, vikendom i to samovoljno. Zaposlena žena, isto odgovoran posao. Uostalom, oboje smo inženjeri tehničke struke (ona diplomirani ja „obični“), ako oboje radimo posao u struci koji nas oboje zadovoljava, znači da ne radimo bilo što. Puno odgovornosti, obveza, solidna primanja ali novaca nikad dosta, pogotovo u našoj situaciji.
Bake i djedovi – jedna obitelj udaljena 100km, druga 270km. Neki i bolesni pa se i o tomu treba voditi računa.
A sada djeca! Koliko ćemo imati djece. I supruga i ja složili smo se – želimo više od dvoje. I krećemo. Prvo dijete 2005. godine, dojen 5 mjeseci.
Marta je počela plakati pa sam je 10 minuta smirivao.
Zatim 2007. – drugi sin, taj je opasan. Dojio 23 mjeseca. Teški ovisnik o majčinoj sisi. Jednom prilikom je otišla na poslovni put tjedan dana, čak na drugi kontinent. On je imao 15 mjeseci. Mislili smo da je to kraj dojenja. Ali nije bio. Nastavio je i dojio još nekoliko mjeseci. Ali nas je propisno namučio dok nije počeo normalno spavati. Srećom pa se radilo o dojenju tako da ja nisam imao nikakvih potreba oko pripreme mlijeka, pranja bočica i slično. Najveća prednost za muške je upravo taj komfor gdje samo promatrate kako se dijete „priključi“ i uživate gledajući. Na trenutke se osjećate potpuno nepotrebni, kao da ste višak.
Kada smo se oporavili od malca, a on počeo normalno spavati, htjedosmo dalje. Ali neće to kada mi hoćemo. Već je bila 2011. Prvi sin dogodine kreće u školu, valja pripremiti sobu. Očito ćemo ostati samo na dvoje.
Opet Marta, samo kratko, izgubila dudu!
Računamo, jednog ćemo smjestiti u jednu sobu, a drugog u drugu. Naručili sobu, platili kaparu – i saznali da ćemo dobiti prinovu. Kakva sreća! Još kad smo saznali da će biti curica. Prekrasno. Tako dođe treće dijete početkom 2012. A što ćemo sa sobom? Već ćemo je nekako iskoristiti. (Sada je Klara u njoj – jedina cura koja ima plavu sobu! Ali smo joj nacrtali nekoliko ribica. Da ne bude jedina cura u njoj. JJJ). Dakle, treće dijete, kći, savršeno dijete. Dojenje je išlo prilično dobro koliko je to moguće kod moje supruge. Napominjem da je to relativno jer bi i u toj „komfornoj situaciji“ vjerojatno 90% današnjih majki prestalo davno prije s dojenjem. Međutim Klara je prestala kada je otkrila okuse poput sarme, janjetine i sličnih delicija. Ali i tih 9 mjeseci je sasvim lijepi rezultat. I dan danas sa 2 i pol godine ona jede apsolutno sve. Trebamo li reći kako niti jedno dijete niije nikada bilo ozbiljnije bolesno. Uza sve jaslice, vrtiće, bakterije i viruse kojih su se zasigurno nagutali. Zapravo, ovi mlađi još nikada nisu bili uopće bolesni. Obično dobiju temperaturu koja prođe nakon dan dva i to je to. Uglavnom, dojenje s trećim djetetom već postaje predvidljiva rutina, noćna buđenja ne iznenađuju, ionako sam noćni tip koji često noću radi pa mi to ne pada teško. A još za kći, ljubimicu – pa sve bih zvijezde s neba skinuo. Prijatelji, kolege s posla već sa troje djece promatrali su nas sa osobitim poštovanjem. Kao da je to nešto posebno. Na žalost, imat dvoje djece je još uvijek normalno, ali već troje je veliko opterećenje za roditelje koje u pravilu traži angažman šire obitelji, prijatelja, susjeda. Hvala dragom Bogu, imamo puno prijatelja, sjajne susjede, bake na usluzi kad zatreba. Ali supruga i ja smo se dogovorili da ćemo koristiti samo usluge jedne žene iz naselja koja nam pegla jer je količina odjeće ogromna. Muški treniraju nogomet, atletiku, ovaj koji ovo piše stalno nosi košulje, osim toga su smotani pa se svaki dan uflekaju. Često nam navraćaju i gosti obzirom da smo mi u Zagrebu, a svi ostali prijatelji i šira obitelj posvude okolo pa bude i dosta posteljine, ručnika. Dakle, samo teta peglalica, a sve ostalo se snalazimo sami.
I tako razgovaramo nas dvoje o tomu kako bi bilo lijepo imati još jedno dijete. Pa što ćemo. Ja sam pomislio kako bi to bilo ispunjenje svih mojih snova. Jer za mene je troje djece normalno i ispunjenje želja. Ali četvrto dijete – e to je već ispunjenje snova. Doista smo tako uživali u svoje troje djece i opušteno se prepustili. Nakon povratka s godišnjeg odmora opa – „mužu ja sam trudna“. Naravno, uzbuđenje, ali i spokoj. Pa sve znamo. Imamo dečke, imamo curu. Imamo krevetić, kolica, odjeću. Za sve smo pripremljeni. Ništa nas ne može iznenaditi! Kako smo bili glupi i pomislili da je život predvidljiv. Već je dobar dio okoline znao da očekujemo prinovu i već je to bio šok za sve. Onda supruga odlazi ginekologu. Ide sama, jer je i to već „rutina“.
Vraća se uplakana, u šoku. Prestravio sam se pomislivši da je nešto loše, a ona samo podigne dva prsta – Viktorija – dvojke – duplići….. Samo o reakcijama ljudi kada bi čuli da čekamo četvrto i peto dijete mogao bih napisati cijelu knjigu smiješnih situacija. Ali ovo je priča o dojenju, zar ne?
Dakle, znamo sve! Ali u tom trenutku smo spoznali da ne znamo ništa, i trebamo sve. I kolica, i krevetiće i novi auto i duple robice i još puno puno malih stvari. Kao da krećemo iz početka. Prvi strah naravno bio je – hoće li sve proći u redu? Drugi je kod nje bio vezan uz dojenje – znam to. Nikada nismo radili top listu strahova ali znam da je kod nje onaj o tomu kako će ići s dojenjem pri samom vrhu. Cure su rođene u 3/2014. Već porod blizanaca je priča za sebe. (Trebam li naglasiti da su sva djeca rođena prirodnim putem, uglavnom uz drip, ali bez epiduralne anestezije ili bilo kakvih posebnih pripomoći. To znači da je kod moje fizički snažne žene sve išlo ekspresno brzo.) I nakon takvog poroda u prekrcanoj bolnici cure joj prvi puta za ozbiljno dolaze u naručje tek nakon 9 sati. Već tada sam znao da će biti teških muka potaknuti dojenje, ali sam znao da ona neće odustati. Nakon ovih troje nisam imao ni trunke dvojbe, niti sam joj ikada sugerirao da prestane. Jer znao sam da neće. I tako nakon teškog poroda dvojki koje su kao normalne bebe, teške preko 3 kile, ona sve dane provedene u bolnici doji naizmjence jednu pa drugu, jednu pa drugu, jednu pa drugu, jednu pa drugu. Doji i plače. Srećom već smo prošli nekoliko stotina situacija teškog očaja, nemoći, muke, nespavanja. Tako da već i ja podsvjesno znam da moram poslužiti kao vreća, a ona da se na nekomu mora istresti. Hvala Bogu pa sam ja onda taj.
Čest volim situacije promatrati iz širokog kuta. Stvarati veliku sliku. Tako sam za ovu situaciju otišao sve do predpovijesti, do samih početaka ljudske civilizacije. Pomislio sam koja je to revolucija nastala u ovih zadnjih 50-ak godina kada nam tehnologija omogućuje nadomjestke za gotovo sve. Dojenačko mlijeko, brzi lijekovi, tehnička pomagala, izdajalice, čak i zamjenske majke. Sve su to proizvodi današnjice koji bi majci mogli (neki misle i trebali) olakšati podizanje djece. Svi kažu, unatoč svemu nema potpune i jednako kvalitetne zamjene majčinom mlijeku. Međutim, mnogi to gledaju s figom u džepu i čekaju prvu kritičnu situaciju da bi sami sebe uvjerili kako je i adaptirano mlijeko jednako kvalitetno. Čak je i „masnije“ pa je i bolje hraniti dijete s njim. Bolje će spavati! Kao da je cilj života komfor, a ne muka. Da, cilj života je muka, trud, napor – i to onaj krajnji. Svi se svako malo divimo vrhunskim sportašima i svjesni smo koliko je truda uloženo da bi oni došli do tog rezultata – titule. A mi se prvi odričemo prirodne potrebe – muke i truda u podizanju vlastitog djeteta. Milijunima godina je stroj – naše tijelo razvijano i usavršavano za takve napore. I ključ je upravo u tomu da muka bude obostrana. Dijete mora povući iz sise što je mnogo teže, a majka mora izdržati sve ugrize, rane, ragade, buđenja, plač. I baš ta muka, obostrano je ono što izgrađuje sve – obitelj, osobu, zdravlje, daje energiju, daje utjehu, čisti tijelo, razvija odnose.
Zato dojenje nije samo puka prehrana, davanje energije iz sise u usta. To je mnogo više. Zar smo se zaboravili osvrnuti malo dalje u povijest. Pomislite li ponekad kako su žene pronalazile rješenje za probleme s dojenjem prije 100, 200, 500 ili 1000 godina? Je li tada bilo adaptiranog mlijeka? Vjerujem da svaki razuman čovjek u dubini svog razuma shvaća kako je tehnički nemoguće „izgubiti mlijeko“. Drugi je problem što smo izgubili osjećaj za trezveno promišljanje. Ne može se izgubiti nešto što se stalno stvara. To je kao kad bi rekli da je sunce ostalo bez energije.
Bojim se da je upravo taj gubitak razuma i previše lagodan život uhvatio sve nas u zamku. Uglavnom me ljudi pitaju, sada kada znaju da imamo 5 djece, spavate li? Kao da je spavanje jedino važno. A ljudski organizam i ljudski život je tako složen da se uvijek iznenadimo koliko se spretno možemo prilagoditi na novu situaciju. Sve je u našim glavama. Jesmo li spremni biti tu? Na raspolaganju ženi i djetetu. Skočiti od jednog do drugog. I po deset puta u noći ako treba. To je normalno i tako to treba prihvatiti. Isto kao što treba prihvatiti da žena nekada mora otvoriti svoj ispušni ventil. Tada treba znati biti vreća. U zadnjih nekoliko tisuća godina pomaknuli smo se od lovaca-sakupljača tako da više ne moramo loviti zvijeri kako bi preživjeli i tako pokazivati svoju muškost. Eto dovoljno je pokazivati muškost prihvaćanjem suprugine ljutnje. Nekada imam osjećaj kao da sam namjerno napravio neku glupost kako bi se mogla istresti pa da joj bude lakše.
Kako to dojenje blizanaca izgleda sada?
Čudesno, dvije glavice jedna do druge, svaka pod svojom cicom i svaka u transu. A majka velika kao Kip slobode u tom trenutku. Evo danas su stare 7 mjeseci, a nema niti najmanjih naznaka da bi dojenje moglo prestati. A ljudi nas i dalje pitaju:
- Ima li dosta mlijeka za obje?
- Kako izgleda dojenje u noći?
- Koliko se puta bude?
- Kada idu spavati?
- Jesu li braća i sestra ljubomorne?
- Kako se Vi uspijete naspavati?
- Stignete li vi išta?
- Što radite kad plaču?
Odgovor je da bez muke i truda nema ničega. Sve se izdrži i sve je moguće. Ja više u svojoj okolini ne ističem svoju mnogoborjnu obitelj. Ne zato što se stidim. Jednostavno želim odraditi posao i biti što učinkovitiji. To je isto jedna od „posljedica“ većeg broja djece. Natjeraju te da budeš efikasan. Sada zapravo drugi kolege i kolegice istuču taj detalj. Kao da se oni time hvale. Naravno da sam ponosan u toj situaciji, ali istovremeno doista želim biti samo jednak ostalima koji imaju jedno ili niti jedno dijete.
I da odgovorim na kraju te opišem taj pogled iz muške perspektive:
Za muške nema boljeg od dojenja. Možeš gledati TV, čitati, pisati kao ja sada, igrati se s drugom djecom, pospremiti suđe ili spavati. A one uživaju u cicanju i za to vrijeme sam im suvišan. Zar to nije sjajno. Samo se prisjetimo da je to ono za što smo stvoreni, taj napor nam je predodređen i nemojmo ga se bojati.
Možda sam trebao to napisati na početku ali može i na kraju. Da pojasnim kako to izgleda kada moja žena počinje s dojenjem po rođenju. To uglavnom izgleda kao nemoguća misija. Beba doslovce traži gdje će uhvatiti i povući, ona stišće bradavice previjajući se od boli kako bi je barem malo izvukla da bi beba imala što početi sisati. Spori nadolazak mlijeka, izdajanje. Kod prvog djeteta mislim da je trebalo tri tjedna da uopće malo značajnije krene mlijeko. Siguran sam da je do tada više kapi izašlo iz očiju nego iz obje sise. Frustracije, bijes, ljutnja, muka – sve sam to gledao i promatrao bespomoćno. Jer ono što sam ja mogao pomoći bilo je doista beznačajno. Nije beznačajno samo ukoliko si podrška i oslonac, čak štoviše, tada je uloga muža ključna.
Sada se probudila Marija. Morao sam je podići. 5min.
Nakom mjesec do dva cijeli se proces stabilizira, a nakon toga je potrebno biti dosljedan. Ne podleći utjecajima sa strane. Slušati glas razuma i logički zaključivati. Iako logika je kod roditelja male djece vrlo relativna. Zato se redovito preslušavajte i razgovarajte – sami sa sobom i međusobno.
28.10.2014. 01:25 ujutro!