I.
Svoju kćer rodila sam 2003 godine. Bila sam jako mlada kad sam ostala trudnica i sve što sam čula o porodu i o dojenju bilo je da je oboje jako teško, da nema veće boli od poroda, da će mi bradavice krvarit i da ću plakati nad djetetom ako odlučim dojiti. Internet mi nije bio dostupan kao danas, knjige koje sam dobila o trudnoći i dojenju imale su više stranica o mogućim dječjim bolestima, nego su mi pomogle u bilo kojem pogledu.
Uglavnom, bila sam jako prestrašena, a nisam imala kome povjeriti svoje strahove. Zadnjih tjedana inače uredne trudnoće počeo me mučiti povišeni tlak zbog čega sam zadržana u bolnici nekoliko dana prije službenog termina i dripom su mi potaknuti trudovi da se što prije porodim.
Nakon sedam sati trudova ja se još uvijek nisam otvarala, ali mi je tada puknuo vodenjak, plodna voda bila je mekonijska pa sam prebačena na hitni carski rez pod općom anestezijom. Kćer se rodila sa 48 cm i 2700g, Apgara 5/7. Morali su je reanimirati. Rečeno mi je da će možda cijelog života imati teške komplikacije, da će trebati dobro promatrati njezin napredak po mjesecima, da će morati na snimanje mozga i mnoge druge pretrage.
O svemu su mi govorili samo dojenje nitko nije spominjao. Imala sam osjećaj da je dojenje neka tabu tema. Kako mi je jedna poznanica i rekla: „Danas samo romkinje doje jer nemaju novaca za umjetno mlijeko. Nemoj se i ti opterećivati time, kupi bočicu i bez brige si.“Ali kako da budem bez brige kad sam dobila malenu, krhku bebicu pod svoje okrilje? Bebicu kojoj sam ja mama, bebicu kojoj moram pružati svu ljubav ovoga svijeta da bi izrasla u veliku, zdravu i jaku osobu. Nikakva riječ „umjetno“ nije dolazila u obzir jer samo je moje mlijeko prirodno i najbolje što mogu ponuditi svojem djetetu.
Kćer je bila odvojena od mene prvih pet dana jer je zbog komplikacija pri porodu bila smještena u inkubator na danonoćno promatranje. Liječnici i sestri sam rekla da bih željela dojiti pa sam za početak dobila bočicu da se izdojim i nosim bebici. Moj prvi pokušaj izdajanja jedva je prekrio dno bočice pa su me podrugljivo pitali kako mislim sa par kapi nahraniti dijete? Brzo su napravili bočicu umjetnog da ne bude gladna. To me još više motiviralo da se trudim izdajati sve svoje slobodno vrijeme , a bilo ga je dovoljno. Najprije sam istiskivala kak po kap mlijeka u bočicu,ali se količina vrlo brzo počela povećavati. Bila sam presretna zbog količine, a istovremeno i jako umorna.
Treću noć nakon poroda od umora sam čvrsto zaspala i nisam na vrijeme napunila bočicu, sestra me nije budila kad je došla, ali mi je ostavila i drugu bočicu na ormariću. Usred noći probudio me jaki pritisak u grudima. Brzo sam uzela bočicu i izdojila se , a mlijeka je bilo još uvijek, napunila sam i drugu bočicu i odnijela ih na odjel neonatologije. Sestra me u čudu pitala gdje sam sad uzela toliko mlijeka, prije manje od sat vremena nije bilo ničeg. Kćer mi je već bila nahranjena umjetnim, ali je sestra rekla da će pospremiti moje mlijeko za kasnije i da će mi je donijeti tokom dana da je pokušam nahraniti sama. Tad počinju novi problemi. Donijeli su mi kćer, ali zbog prepunjenih dojki i jako malih bradavica, nisam joj nikako mogla staviti dojku u usta, a ostala sam sama u sobi. Snašla sam se tako da sam joj kapala mlijeko u usta kad bi ih ona otvorila i nekako se dovoljno nahranila daj e neko vrijeme i spavala uz mene. Liječnica je tokom vizite došla provjeriti kako nam ide dojenje i komentirala kako ne vjeruje da će nam biti moguće dojenje i jer ja uopće nemam bradavice?!? Kad sam rekla da imam puno mlijeka i da želim dojiti predložila je da probam preko nastavka. Srećom funkcioniralo je. :-). Kćer je dobro dobivala na težini, nakon dva tjedna počela sam polako izbacivati nastavke jer je sisanje lagano izvlačilo bradavice van, a kćer je rasla pa ih je lakše obuhvatila. Nakon mjesec dana, nastavke smo potpuno izbacile. Tokom perioda dojenja povremeno sam imala nekoliko začepljenih kanalića, jednom i povišenu temperaturu, ali ništa ozbiljno. Dojenje je potrajalo osamnaest mjeseci, a trajalo bi i dulje da nisam slušala razne „savjete“ i komentare protiv dojenja.
Moja cura će uskoro napuniti dvanaest godina i izrasla je u veliku, pametnu i zdravu djevojku koja gotovo nikad nije bila bolesna. Sretna sam što sam je uspjela dojiti prije nego su postojale grupe za potporu dojenja kakve postoje danas.
II.
Zbog teškog prvog poroda mislila sam da više nikad ne ću poželjeti imati još djece, ali sam nakon osam godina promijenila mišljenje. S drugom trudnoćom je bilo sve u redu, čak je potrajala i nešto duže. Rodila sam prirodno, bez dripa u 42 tjednu. Dečko je imao 3700g i 51 cm, Apgar 9/10. Dojenje nam je krenulo prilično dobro, dečko je malo sporije dobivao na težini, ali na prvoj kontroli još je sve bilo uredu. Problem je nastao kad je napunio 2 mjeseca, a na kontroli je vaga pokazala samo 420g u mjesec dana. Doktorica je odmah predložila umjetno da dečko „popravi“ težinu, ali sam ja odbila jer sam vlastitog mlijeka imala u velikim količinama. Zbog toga smo naručeni na ponovnu kontrolu za 2 tjedna pa ćemo nakon toga dodati pripravak ako ne bude pravog napretka. Rečeno mi je da vjerojatno moje mlijeko nije dovoljno kvalitetno i masno. Ta dva tjedna bila su mi stresna. Ja koja sam bila sigurna u to da ću dojiti i drugo dijete sad odjednom sumnjam u sebe u svoje tijelo iako sam imala 18 mjeseci iskustva u dojenju. Nije mi ni na kraj pameti bilo da bih ovaj put mogla imati takvih problema. Prva tri dana nakon kontrole, mislila sam da ću zaista ostati bez mlijeka. Zbog stresa se nikako nisam mogla opustiti,a bez toga nije moglo biti ni mlijeka. Smetali su mi svi koji su mi se tih dana približili, svi su mi došli davati savjete da djetetu neće biti ništa od nekoliko bočica jer se danas ionako sva djeca tako hrane i nije im ništa. Ali meni je bilo nepojmljivo nakon 18 mjeseci dojenja+2 prelaziti na pripremanje bočica. Smatrala sam da mora postojati neko drugo, prirodnije rješenje. Na internetu sam proučila sve što se tiče dojenja i slabog dobivanja na težini. Nailazila na različite i dobre i loše savjete pa sam sama morala prevagnuti koje ću primijeniti. Kad sam bila u nedoumici razmišljala sam kako bih da živim nekoliko stotina godina ranije. Odlučila sam slušati samo osobe s vlastitim pozitivnim iskustvima o dojenju. Naučila sam da je mlijeko na početku podoja rijetko i vodenasto da utaži žeđ,a na kraju tog istog gušće i masnije da se dijete nahrani. Tad sam na početku svakog podoja najprije ponudila dojku koja je bila pražnjena prilikom prethodnog podoja, a kad se dijete umorilo i nije moglo više uči gusto i masno mlijeko , ponudila bih punu dojku da zadovolji svoju potrebu do kraja. Strategija je uspjela i u roku dva tjedna dobili smo 450g. Dojenje nam je nakon toga krenulo i više nije bilo problema.
Dok sam čitala sve o dojenju prvi put sam se susrela sam pojmom tandemskog dojenja. Prije nisam uopće znala da je to moguće. Stariji su mi govorili da trudnica mora prekinuti dojenje kako bi dijete u trbuhu imalo dovoljno hrane da opstane. O istovremenom dojenju dvoje djece nitko u mojoj okolini nije znao ništa. Srećom, kad sam ostala trudna, po treći put, nisam uopće ni pomišljala na odvikavanje od dojenja djeteta koje je tad imalo tek 16 mjeseci. Nisam željela da se osjeća manje voljenim zbog djeteta koje tek dolazi, nego sam ga uz nastavak dojenja pripremala na mlađeg brata i na razdoblje u kojem će dijeliti i mlijeko i moju ljubav s njim. Srećom ginekolog me je podržavao i rekao da trudnoća nije bolest i da mogu normalno dojiti. Mlađi brat rodio se dva tjedna nakon drugog rođendana starijeg brata. Stariji je dojio već istog dana u čekaonici bolnice prilikom posjete. Nakon povratka iz bolnice bilo nam je malo življe kod kuće, naporno dok se nismo uhodali u raspored. Činilo se da cijeli dan samo dojim i mijenjam pelene. Zahvaljujući pomoći supruga, kojeg sam cijelu trudnoću pripremala na to da će morati uvijek jednog preuzeti i čuvati dok se ja posvećujem ovom drugom, uspjeli smo brzo steći rutinu i preživjeti prva tri tjedna. Kasnije je sve bilo puno lakše, stariji nije više gurao mlađeg od mene jer je vidio da ih oboje volim. Stariji sin me spasio od sveg viška mlijeka pa se u prvim tjednima nisam trebala izdajati , niti mi je dojenje nadraživalo bradavice, sve je teklo kao po loju. Kad sam vidjela da će se mlađi sin probuditi, uvijek sam brzo podojila starijeg pa je vjerojatno mlađi dobio samo ono najbolje na kraju, tako da je u prvih mjesec dana napredovao 1800g. rodio se sa 3,700kg kao i stariji, 53cm, apgar 10/10. Zbog dobrog stanja počeo je sisati doslovno čim se rodio isti tren je uhvatio dojku i navalio. Sa mjesec dana imao je 5300 g. Tandemsko dojenje je trajalo punih godinu dana dok se stariji sa pune tri nije odviknuo od dojenja,a mlađi uživa još uvijek. Sad ima tek 14 mjeseci i dojenje će, vjerujem, potrajati još dugo na naše obostrano zadovoljstvo. Ne znam kako bi da sam morala pripremati dvije bočice za njih dvoje to uspjela. I oni bi sigurno puno više plakali da ih nisam dojila. Ovako smo uvijek bili spremni za papicu, a ja sam se stigla dovoljno odmoriti kad sam legla zbog podoja.
Mladim mama bih poručila da se isplati izdržati nekoliko napornijih tjedana i ne popustiti na prvim problemima pa odmah davati adaptirano mlijeko. Treba vjerovati u svoje tijelo i svoje dijete jer da je toliko teško dojiti kako se danas priča zbog utjecaja reklama, ljudska vrsta ne bi opstala u prošlosti. Ako mama ima dovoljno hrane za dijete koje raste u njenom trbuhu, onda ima i dovoljno da doji prvih 6 mjeseci djetetovog života ono raste samo od majčine ljubavi i majčinom mlijeka, blizu majčinog srca.
Grupa za potporu dojenja Goričan