Prijevremeni porod. Carski rez. Bez kontakta koža na kožu. Odvojenost od djeteta. Nije ono o čemu svaka trudnica sanja, ali eto ipak se nekima dogodi. Tako je bilo i u mom slučaju. Ležala sam na intenzivnoj razmišljajući gdje leži moja djevojčica, kako je, što se s njom događa kada je došla medicinska sestra. Predstavila se i rekla da je ona iz “dječje sobe” i da je došla vidjeti imam li kolostruma za svoju bebicu. Nosila je sa sobom malu špricu. Iskreno, do tada uopće nisam pomislila na dojenje. Vjerojatno zbog šoka od svega što se dogodilo, a i nevjerice da ću uopće imati što ponuditi svom djetetu zbog cijele situacije. Međutim uslijedilo je ugodno iznenađenje. Kolostruma je bilo više nego što je i sama sestra očekivala te je malu špricu morala zamijeniti malom čašicom. Bila sam presretna zbog toga jer sam znala koliko je važno da to moje dijete dobije, pogotovo u stanju u kojem je bila. Usput sam porazgovarala sa sestrom o načinu na koji sama moram stimulirati dojke kako bi ih potaknula na proizvodnju mlijeka.
Sljedeći dan sam bila prebačena na odjel babinjača te su mi u posjet došle još dvije medicinske sestre koje su mi pokazale tehniku masiranja i ručnog izdajanja. Koliko god sam se trudila nije baš nešto išlo. Nekoliko kapljica i to je bilo to. Tješile su me da je to normalno i da će tijelu trebati koji dan da shvati. Samo da budem uporna i redovito, svaka 2 sata, se masiram i izdajam. Čak su mi donijele i električnu izdajalicu kako bi mi bilo lakše. Treći dan sam primijetila da dolazi do promjene i da sve više i više uspijevam izdojiti. U tim počecima mi je ipak bilo lakše ručno izdajati. Svaki mililitar mi je mamio osmijeh na lice.
Četvrti dan sam prvi put ostvarila kontakt koža na kožu sa svojom curicom, a nakon tjedan dana su mi dali prvi put da probam dojiti. Vidjelo se da joj je teško, da se brzo umara i da jednostavno nema snage sisati jer je bila jako mala. Svi neuropedijatri su se složili da je bolje da ne forsiramo dojenje jer ona prilikom dojenja puno više troši energiju i da će na taj način doći do pada na težini i da to za nju nije dobro. Želeći naravno samo najbolje za nju, složila sam se da ću dalje izdajati i donositi joj mlijeko, a oni će joj ga davati na sondu. Nakon nekog vremena skinuli su joj sondu i davali mlijeko na bočicu kako bi naučila sisati. To je išlo jako, jako sporo. Također se brzo umarala i zaspala bi svako malo pa su ta hranjenja znala trajati i po sat vremena. Meni je to jako teško padalo jer sam od početka trudnoće sanjala o tome kako ću dojiti i baš sam htjela uspjeti u tome.
Što se mog izdajanja tiče, stvarno mogu reći da sam bila disciplinirana i uporna. I po danu i po noći unatoč savjetima sestara s intenzivne da odmaram preko noći. Znala sam da je to noćno izdajanje jako bitno za uspostavljanje laktacije i stavila sam si u glavu da je to jedino što ja mogu činiti za nju dok smo tamo. Koliko god je, priznajem, bilo i teško i naporno ta me misao, da njoj time činim dobro, držala i tjerala da nastavim. Sve se to skupa malo odužilo i ispalo je da se baš muči s hranjenjem. Najviše me žalostilo to što se oni drže pravila da ih hrane svaka 3 sata i što meni, u trenucima kada sam je mogla posjetiti, nisu dali da je stavim na dojku, da probamo. Unatoč tome što je ona jasno pokazivala znakove gladi i jednostavno želje za mnom. Stalno sam si govorila da moram izdržati sva njihova pravila dok smo tamo, a kad dođemo doma da ćemo mi onda po svome.
Točno smo mjesec dana poslije otpuštene kući. No ni to nije proteklo kako sam mislila. Uz neke opće upute i smjernice za dodatne preglede dobile smo naputak hraniti se kod kuće kao i u bolnici. Dakle svaka 3 sata i to na bočicu. Uz naglasak da za tjedan dana moramo doći na kontrolu težine i da ne smije biti u minusu. To me jako rastužilo, ali i zabrinulo. U glavi mi je samo bilo što će biti na tom vaganju, što ako neće dobiti na težini, što to znači za nju, za nas. Ponovni ostanak u bolnici, vraćanje na sondu? A najviše me pogodilo što opet nisam dobila odobrenje da mogu dojiti svoje dijete!
Sljedeći dan došla nam je patronažna sestra, koja je ujedno i savjetnica za dojenje, u posjet. Ispričala sam joj sve što smo prošle i koje smo upute dobile za dalje. Njezino je mišljenje bilo da mogu slobodno dojiti jer je to najnormalnija i najprirodnija fizička aktivnost za dijete i da imam zeleno svjetlo. Moj strah od te kontrole je bio veći pa sam rekla da ću je nastaviti još taj tjedan hraniti kako su nam rekli u bolnici, ali da ću je povremeno stavljati i na dojke. Došao je dan kontrolnog vaganja i bila je u plusu skoro 200 grama. Neuropedijatar je rekao da je zadovoljan time i da samo nastavimo kako nam je rekao i dalje, svaka dva dana povećavajući mililitražu. Tu je opet uslijedilo moje razočaranje jer sam stvarno htjela dojiti, a nisam imala dopuštenje. Kroz razgovor s mužem i patronažnom sestrom ipak sam odlučila učiniti po svome i pokušati. Naravno da nije išlo lako i da nije odmah bilo uspješno. Ipak je navikla na bočicu i nismo se preko noći mogle odviknuti od nje. Bilo je problema s hvatom, pokušavala sam sve položaje i radila kompresije kako bih joj olakšala. Trudile smo se obje i ne zna se koja je zapravo bila upornija. Na njoj se isto vidjelo da želi naučiti, želi dojiti. Ja sam se naravno i dalje izdajala jer sam joj nakon podoja davala još i na bočicu kako bih znala da je sita. Dan po dan i sve nam je manje tih dodatnih bočica trebalo.
Onda se dogodila jedna velika prekretnica. Potres. Tu nedjelju nikad nećemo zaboraviti. Kako zbog tog događaja koji nas je jako uplašio, ali isto tako i zbog toga što smo od tog dana skroz odbacile bočicu i prešle samo na dojenje. Taj dan je doslovno nisam ispuštala iz ruku i nisam mogla pomisliti ostaviti je negdje kako bih se izdojila. Osjećala sam se sigurnije da je ona stalno uz mene u slučaju da se opet nešto dogodi jer je bilo još podrhtavanja. Taj dan sam joj nudila kad god bi pokazala neki znak i uspjele smo. Sljedeći dan također nisam htjela davati bočicu, htjela sam vidjeti je li prethodni dan bio slučajnost ili ćemo i ovaj izdržati. I on je uspješno prošao. Sljedeći također i onaj poslije njega. Uopće nisam htjela nikome to reći niti izgovoriti naglas jer me bilo strah da će se onda dogoditi nešto i da to nije to. Međutim to je bilo to. Stvarno smo uspjele ostaviti bočicu i samo dojiti. Nitko sretniji od mene. Nisam mogla vjerovati da je i taj trenutak došao nakon mjesec i 20 dana! Ali, nije bilo sve bajno. Uslijedile su bolne bradavice, rane na njima jer očito hvat još nije bio potpuno pravilan. Naša se borba nastavila i dalje. Jedan dan bi bio dobar, drugi je bio bolan, ali nisam se dala. Puno mi je pomogla patronažna sestra svojim savjetima, a i prijateljica koja je i sama imala malu bebu te sam puno toga naučila i saznala na početku njezinog dojenja. Zbog svega toga sam znala da i nas dvije možemo uspjeti i htjela sam da tim bliskim, najljepšim kontaktom nadoknadimo svu onu razdvojenost koju smo prošle u bolnici.
Na kraju se isplatilo. Sve što smo prošle. Sav uložen trud. I dalje smatram da je ona dobrim dijelom zaslužna za naš uspjeh jer je stvarno bila uporna beba. Otkad smo se povezale na taj način, nerazdvojne smo. Doslovno. Usavršile smo se u tome, dojimo već 9 mjeseci i nitko sretniji od mene što sam ipak uspjela ostvariti svoju veliku želju!
Mama Ana-Marija
Izvor naslovne fotografije: License to use Creative Commons Zero – CC0