Prvo tromjesečje mojeg djeteta, u mojim očima, vuklo se u nedogled. Bili smo zaokupljeni upoznavanjem, privikavanjem na novi režim, na brigu za drugo biće osim sebe, na učenje dojenja, spavanja. I jednom kad sam pridobila veću sigurnost, dobila sam i veću slobodu da mogu sa svojim djetetom uživati, skitati se, družiti i, evo, prva godina je protekla u hipu.
Već s navršenih sedam mjeseci života, krenula je priča: ”Ah, pa još malo i ideš na posao!”. Moram priznati da me, svaki puta kada bi mi netko to spomenuo, hvatala jeza i kao da bi mi ukrali dio onog zadovoljstva da živimo za sada, ovaj trenutak. Nisam mogla zamisliti kako će moje maleno dojenče moći bez mene, a uostalom, kako ću i ja bez njega.
Posve sam počela shvaćati majke koje su donijele odluku ostati kod kuće i brinuti za obitelj. Moja pro i kontra lista, a i raniji plan, išli su u korist povratka na rad. Naime, zarada mog supruga nije dovoljna da podmiri sve naše mjesečne obveze i uzdržavanje obitelji, a potrošene godine školovanja nekako bi otišle uzalud. Veliki plus bila je činjenica da je moja majka vitalna i u mirovini te je bila spremna preuzeti brigu o unučetu. Njih dvije su čak možda više uigrane od mene i moje djevojčice jer ja nisam dospijevala ništa učiniti u kućanstvu i uvijek sam pokušavala napraviti pokoji posao usput, a to, pitajte djecu, kvari igru.
I tako sam ja mjesecima ranije u glavi stvarala mentalnu sliku o tome što će se desiti kada se vratim, kako ću ući u korak sa ranijim, koliko li se samo toga izmijenilo i hoću li to dovoljnom brzinom “pokopčati”. Zamislila sam kako ću na radni stol ponijeti fotografiju moje djevojčice, kako ću sa kolegicama napokon u miru popiti kavu. I da znate, kada sam se vratila, shvatila sam da sam se potpuno nepotrebno zamarala. Iako uvijek sve ide naprijed, bez većih problema sam nastavila raditi tamo gdje sam i stala.
S druge strane, postojala je bojazan kako će dijete reagirati na promjenu osobe koja se neprestano brine o njemu. Hoće li moći ići na spavanje bez dojke. Reakcija moje djevojčice bila je mnogo bolja nego sam ja zamišljala. To dijete koje se iz male, nemoćne štruce pretvorilo u djevojčicu koja hoda, razumije i izražava svoje želje i karakter, mahalo mi je prvi radni dan pa-pa i ručicom slalo puse na odlasku. Do plača je došlo jedino kada je baka, neoprezno, uoči mog povratka s posla najavila da idu dočekati mamu. Na spavanje je išla bez prigovora kada se umorila. Čini se da čak više spava kad je baka spremi u krevet. Ono čime je pokazivala svoje čežnju za mnom bilo je dojenje. Po mom povratku kući, gotovo odmah bi mi se namjestila u naručju i privila dojci. Noću je čak počela nadoknađivati ono propušteno danju pa se i češće budila te me svaki puta tako željno privlačila svojim ručicama k sebi.
Prošla su četiri tjedna i ja sam već postala premorena od noćnih buđenja koja su postala učestalija nego prije par mjeseci. I kao što se moje dijete uvjerilo da se majka svaki puta vraća kući te su poslijepodneva i vikendi samo naši, tako je valjda i odlučilo napraviti daljnji korak u svojoj samostalnosti i odrastanju te se ostaviti dojenja. Način na koji je to pokazala nije bio baš suptilan. U vrijeme podoja, ponuđenu dojku bi povukla par puta, a onda navukla bradavicu sa zubićima vragolasto se smiješeći. Meni, naravno, nije bilo do smijeha te sam joj rekla: “Mamu buba, zizi sad ide hajati.” Kako dalje nije tražila dojku, na tome je i ostalo. Tako je završila naša priča o dojenju koja je trajala nepunih 13 mjeseci. I koliko sam sjetna jer je završio jedan prelijepi period, toliko se i veselim svemu onome što nas čeka i što će sve moja djevojčica učiti i savladavati u svojem odrastanju.
Posao je, ipak, samo posao. Kada posao počnete shvaćati preozbiljno, život postaje neprestana trka te dopuštate pritisku upravljati vašim životom. Prave vrijednosti čekaju kod kuće i svatko bi morao raditi na tome da izvan radnog mjesta ima svoje utočište, zdravo okruženje gdje je svoj i gdje može napuniti baterije. Ono nešto što daje smisao
Napisala: Tatjana Pavlic Blažon