Moj ulazak u ovaj posebni, mirisno pahuljasti svijet se dogodio prije nepune tri godine u jedan običan, travanjski dan..
Običan? Pa zapravo i ne, bio je to Poseban dan, dan kada se rodila moja druga djevojčica. Od trenutka kada sam postala svjesna da nosim u sebi to malo biće, odlučila sam da ću ovo dijete dojiti i da mi s tim djetetom neće pasti na pamet slušati savjete iz okoline. Naime, s prvim djetetom sam nakon par tjedana privikavanja i početnih poteškoća koje često s dojenjem znaju doći u paketu, odustala…
Bila sam ljuta na sebe ali sam si s vremenom oprostila. Sad sam dobila priliku po drugi put proći kroz cijelu priču na jedan sasvim drugačiji način i obuzela me sreća zbog toga!
Dojenje je u početku bilo zahtjevno, dijete nije uspijevalo pravilno uzeti bradavicu, plakala je, zaspivala na dojci, tražili smo položaje, izdajala sam se, liječila ragade ali sve sam to odlučila pregurati stoički i ne odustati.
Sama sebi sam dala u zadatak da dva mjeseca činim sve što je u mojoj moći kako bi dojenje uspješno profunkcioniralo, a ako tada ne bude bilo pomaka dala sam sebi i mogućnost da odustanem i kažem kako jednostavno nije išlo.
Za to vrijeme nisam praktički izlazila iz sobe, maknula sam se od svega i svih s ciljem da dojenje profunkcionira. Nisam zapravo uopće sumnjala u to, a onaj gornji rok sam si zadala više zbog otklanjanja pritiska.
Žena sam, majka priroda se pobrinula da mogu prehraniti svoje dijete, samo trebam slušati sebe i svoje tijelo.
I, bi tako! Nakon nekih 10-tak dana, odjednom su sve početne poteškoće nestale, iščezle! Moja mrvica je vukla kao velika, ja sam se osjećala ugodno. Uh, koji lijep osjećaj…
Satima sam je gledala kako uživa, sklopljenih očica, mirisne glavice,na mojim prsima.
Dok joj bijeli nektar curi niz obraščić a ona se meškolji zadovoljno i sigurno na meni.
Opijao me taj slatkasti miris, ta izmaglica satkana od nježnosti, samo našeg svijeta, ta tišina u kojoj su ispisani najljepši stihovi o posebnoj vezi među nama.
Bilo je čarobno! I trajalo je dugo, pune dvije godine.
Na upit patronažne sestre da li želim sudjelovati u radu Grupe za potporu dojenja, odgovorila sam potvrdno. Bez puno razmišljanja. Zašto? Zato što sam željela svojim iskustvom pomoći svim mama koje imaju dvojbe. Koje su nesigurne, kojima glavom prolazi tisuću pitanja. Kojima okolina nameće ( svjesno i nesvjesno) osjećaj da nisu sposobne dati svojoj djeci najbolje. A to je njihovo mlijeko.
Želim tim mamama biti oslonac, biti živi dokaz da je potrebno samo malo volje i strpljenja da bi sve bilo onako kako treba.
Naša Grupa se sastaje svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, u prostorijama pedijatrijske ambulante, i vrlo često pretresamo razne teme vezane za roditeljstvo.
Na kraju tu bude i razmjene receptića, i priča o pelenama, nespavanju, spavanju, ma svemu onome što nas čeka kada uplovimo u svijet roditeljstva!
U svakom slučaju, to su vrlo ugodna i opuštena druženja i vrlo smo sretni kada nas mame ( a i drugi zainteresirani) posjećuju i obogaćuju naš rad!