Mama sam sedmomjesečnog dječaka Emanuela, i toliko imam iskustva s dojenjem na zahtjev. Željela sam i želim mu dati najbolje od sebe, a za mene je to hranjenje majčinim mlijekom od početka njegova života.
Kad sam ostala trudna, moram priznati da nisam čitala hrpu knjiga ili guglala o dojenju.Na poklon sam dobila knjigu Dojenje i katoličko majčinstvo, te sam ju pročitala nakon rođenja djeteta. Prve konkretne informacije o dojenju sam dobila na trudničkom tečaju , i to su bile smjernice kojih sam se držala. Nisam se bojala uvučenih bradavica ili nedostatka mlijeka, jer su nam na tečaju i za te probleme dali rješenja. Iako sam trebala roditi prvo dijete, nekako sam bila dosta opuštena po pitanju dojenja jer sam u glavi imala predodžbu da je to nešto prirodno. Razmišljala sam na način da ako mi je Bog dao dijete, onda će tom djetetu i osigurati potrebnu prehranu s moje strane.
Nakon dugog i bolnog poroda, nisam bila u mogućnosti dojiti bebu isti dan kad sam rodila. Medicinske sestre u bolnici su mi idući dan pokazale kako dojiti. Trudila sam se i željela što prije naučiti kako pravilno postaviti dijete na dojku. Sjećam se boli i nelagode kada se dijete prvi put priključilo na dojku. Neugodan osjećaj je trajao oko dva, tri tjedna. Iz bolnice sam došla s ragadama, i na savjet patronažne sestre Javorke, muž mi je kupio lanolinsku kremu koja je bila od velike pomoći. U bolnici smo vodili dnevnik dojenja, što sam nastavila i kod kuće. Pokazala sam ga patronažnoj sestri, koja je odmah vidjela da imam jako puno kratkih podoja prilikom kojih beba zaspi. Savjetovala mi je da ga stimuliram kako ne bi zaspao odmah nakon što počne papati, jer je trebao vratiti porođajnu težinu. Slijedila sam njen savjet i dijete je počelo dobivati na težini.
Kao dojilji mi nije bilo lako. Bolio me rez, maternica se stezala, imala sam oštećene bradavice,budila sam se svakih sat i pol po noći, ali u ni jednom trenutku nisam pomislila odustati. Prihvatila sam da je to sad tako, ali da će biti lakše. I polako je postalo. Za početak, iako su mi svi govorili da se spremim na grčeve, beba ih nije imala. Pripisujem to majčinom mlijeku koje nije teško za probavi sustav novorođenčeta. Težakporod i spor oporavak utjecali su na to da se nisam mogla emotivno povezati s djetetom čim se rodio. Zapravo, dok god sam trpila bolove, nažalost nisam mogla služiti bebi na način na koji sam možda željela i trebala. No, dojenje je pridonijelo da se i u toj fizičkoj boli, polako počnem povezivati s njim. Mislim da bih se puno teže povezala da nisam dojila ili da sam ga ubrzo nakon poroda počela hraniti s adaptiranim mlijekom. Zahvalna sam Bogu na ustrajnosti koju mi je dao u raznim životnim situacijama unatoč poteškoćama.
Emanuel i ja danas svuda idemo zajedno. Moj društveni život ne trpi ni na koji način, jer i moja prijateljica marama za dojenje ide u paketu s nama. Emanuel je i ljeto proveo isključivo na dojci i nije bilo potrebe za uvođenjem vode ili čaja. Moja želja je dojiti ga minimalno do 1.godine života. U knjizi Dojenje i katoličko majčinstvo sam se prvi put susrela s pojmom produženo dojenje. Ne mogu reći ni da mi je to odbojna ideja. Nakon poroda mi je ostalo par kilograma viška i željela sam ih skinuti, ali nikakve rigorozne dijete nisu dolazile u obzir jer nisam željela poremetiti dojenje. Pripazila sam na prehranu i uvela više kretanja, te su se i kilogrami regulirali. Emanuel je beba jednom u životu i ovo je jedino vrijeme kada ću ga dojiti, pa zato želim u potpunosti i na najbolji način za njega iskoristiti to vrijeme.
Usprkos poteškoćama s kojima sam se susrela nakon poroda, opet bih napravila isto. Svim trudnicama bih preporučila odlazak na trudnički tečaj jer su me informacije tamo dobivene najviše pripremile za dojenje, a novim mama savjetujem da slijede savjete patronažnih sestara.
Maja Knežević