Od trenutka kad sam saznala da ću postati majka, čvrsto sam odlučila dojiti. Obećala sam sebi da neću odustati koliko god teško bilo. A znalo je biti.
Mislila sam da sam tijekom trudoće pročitala dovoljno o tome i da će biti lako.
Već u rodilištu sam uvidjela da to nije baš tako. Za svaki podoj sam morala zvati sestru da mi pomogne u namiještanju djeteta na dojku a nakon nekoliko dana sam se već osjećala glupo što to još uvijek ne uspijevam sama.
Mislim, pa koliko teško može biti staviti bebi cicu u usta?
Kod kuće smo to već savladali ali su bili drugi problemi, kao recimo to što bradavice bole.
Kroz razgovor sa drugim mamama nisam se utješila saznavši da to neće tako brzo proći. Na svakom podoju hrabrila sam samu sebe kako će svaki sljedeći podoj biti manje bolan, i zaista kroz neko vrijeme je i to prošlo.
Nije nam pomagao ni ritam hranjenja od svaka dva sata, iscrpljenost i nenaspavanost mi je postalo normalno stanje.
Uz sve to, bila je vječita sumnja da li imam mlijeka i da li je bebica dovoljno pojela, da ne spominjem komentare okoline, kad god je bebica zaplakala uvijek je bio komentar, možda je gladna?
To je već postala obiteljska šala, kad god bi se oglasila uvijek smo se zezali da mora da je gladna iako je podoj bio prije 20 minuta.
Najteže mi je bilo kad prvi put nisam mogla izdojiti se za jedan obrok. Zbog stalne brige ostatka obitelji o tome koliko je pojela ili nije, počela sam se izdajati, ne bi li uvijek bila sigurna da je pojela točno onoliko mililitara koliko za svoju dob mora po nekim standardima. Koja glupost. Samo sam gubila vrijeme na izdajanje, a beba nikad nije pojela točno isti iznos.
Kad jednu večer nisam ponovo uspjela izdojiti za obrok tako sam se rastužila, osjećala sam se kao da sam podbacila kao majka. Sljedeći obrok se ponovo uspostavila ponuda i potražnja i nastavile smo normalno dojiti.
Još jedna poteškoća oko dojenja bila je dojenje u javnosti. Zbog teškog poroda, navikla sam dojiti u ležećem položaju, tih nekoliko minuta mi je uvijek bio dobrodošao odmor. Ako nismo bile kod kuće, dojenje u sjedećem položaju je bilo kao da opet krećemo ispočetka. Tu je bila prisutna i nelagoda zbog toga što ljudi gledaju, komentiraju i slično. No nakon što smo se našle u situaciji da sam doslovce stojeći nasred ceste morala izvaditi ciciu i nahraniti ju, sve je to nestalo jer mi je zadovoljstvo i potrebe moje bebeice važnije od moje nelagode ili srama.
No da ne duljim o poteškoćama na koje smo naišle, sada je to sve iza nas i uživamo u tim zajedničkim trenucima.
Kada primi svoju ciku objema rukicama i samo žmirka okicama, to su uspomene koje ćemo zauvijek nositi i ona i ja.
Činjenica da sam dojeći postavila najbolje temelje za zdravlje i razvoj mog djeteta je nešto što me čini ponosnom mamom.
Drage mame, dojenje je predivno iskustvo i ako ste u prilici dojiti, rastegnite to što duže, na dobrobit sebe i svojeg djeteta. Sve poteškoće su kratkotrajne, a dobrobiti dugotrajne i nemjerljive novcem. Naše bebe uzivaju u našoj blizini i toplini koju ni jedna bočica ne može pružiti.