Došao je i taj dan, moja princeza je došla na ovaj svijet, tako malena, mirišljava, nevina, neodoljivo mekana, na ovaj svijet koji je za nju nešto potpuno novo , strano, svijet u kojem je potražila utočište u mome sigurnom zagrljaju, poljupcima i naravno – dojenju.
Nakon dugog iščekivanja, višesatnog poroda, donijeli su taj maleni smotuljak u moje naručje.
Istog trena stavila sam je na prsa, a ona je „povukla“ kao da doji već dugo, dugo…
Pomislih….priroda, tako predivno, istinski, puno emocija, tako puno života.
To maleno biće koje vidi tek obris moga lica, najsigurnije se osjećalo na dojci, tik uz otkucaje moga srca, uz poznati miris majke koja ju neizmjerno voli, a ona to osjeća, osjeća moju sreću što joj već u prvim trenucima njenoga života mogu pružiti ono najzdravije i najbolje za nju – svoje mlijeko.
Tu je počelo naše putovanje, uživanje u podojima, uspavljivanje uz „ciku“, a vrhunac toga je njen osmijeh, zadovoljan osmijeh u snu, kao da mi govori: „Hvala ti mama na finom mlijeku 😀 “.
Kako je moj maleni smotuljak rastao, tako se povećavao i broj podoja, želja za blizinom i toplinom majke, za osjećajem sigurnosti.
Niti u jednom trenutku nisam posustala, izgubila vjeru u svoje mlijeko, vjeru da ja to mogu, niti onda kada su me dojke boljele, toliko da sam brojala zvijezde kada bi moj „mali morski pas“, kako smo je od milja nazvali, zgrabila „ciku“, pa ni onda kada je nakon podoja znala plakati, kada je imala skokove u razvoju i kada su podoji znali trajati po cijeli dan i noć, nikada nisam pomislila da joj moje mlijeko nije dostatno, da je slabo hranjivo, već sam samo osluškivala nju, svaku njenu želju, a to je ono što nas je odvelo ka cilju, ka uspješnom dojenju.
Niti jedna bočica umjetnog mlijeka ne može zamijeniti tu bliskost, tu ljubav, taj sjaj u njenim očima dok doji i pogledom koji prati moj, taj istinski osjećaj sreće, je da, ja sam sretna majka, a još sretnije je moje dijete kojem je „cika“ sve i uvijek uz nju, sve dok ona to bude željela.
Jer…što je važnije od zdravlja i sreće naše djece? 😀