Dok sam bila trudna pripremala sam se kroz mnogu literaturu o trudnoći i samom porodu. Ali zanimljivo je da nisam ništa pročitala da se pripremim za dojenje. Valjda sam u sebi mislila da je to lako i prirodno.
Porod je relativno brzo prošao i prvo stavljanje moje djevojčice na prsa bilo je u redu. Problem je počeo nakon što smo došli doma i Rafaela je dobila grčeve.Nisam znala da joj dojenje pomaže i umiruje grčeve. Uz sve to nisam bila upućena i da postoje skokovi u razvoju kada dijete zna svako malo tražiti dojku.To je bilo teško razdoblje za mene. Okolina ,osim mog supruga koji mi je velika potpora i hvala mu na tome, me uvjeravala da nemam dovoljno mlijeka i da ono nije dovoljno kvalitetno.
Uz sav umor i nenaspavanost popustila sam i kupila sam djetetu formulu.Bogu hvala pa je moja djevojčica znala što je bolje za nju i ponuđeno adaptirano mlijeko jednostavno nije prihvatila.
Prijateljica mi je pričala o grupi za potporu dojenju i uključila me u njihovu Facebook grupu. To je bio spas za mene. Nisam se više osjećala sama i bespomoćna i mnogi savjeti iskusnijih mama su mi puno pomogli. Moram pohvaliti i našu patronažu. Sve patronažne sestre su divne, pune ohrabrenja, savjeta i uvijek su tu kad ih zatrebate. Obavljaju svoj posao s osmjehom na licu.
Shvatila sam da dojenje funkcionira na način ponude i potražnje. Nakon toga sve je išlo lakše.Kad bi Rafaela zatražila dobila je dojku. Ona je sada na prvom mjestu.Počela je dobivati na težini i lijepo napredovati.
Sada nam je u šetnji omiljena zanimacija „šokirati“ slučajne prolaznike da smo cijelo vrijeme na prsima bez ikakve bočice i formule a tako lijepo napredujemo. Iako smo sada počeli lagano s dohranom dojenje nam je još uvijek glavna hrana i obje jako uživamo u tome.
To je „ono nešto“ samo naše.
Iva i Rafaela Barberić